Ciceron

Ciceron je stajao na rubu obale mora koje se unedogled steralo pred njegovim očima i pažljivo osluškivao moguću pojavu bilo kakvog zvuka koji bi ga trgnuo iz spokoja i iznenadio svaki puta kad bi se začuo. No bješe skoro potpuna tišina. Jedino se s nekog nevidljivog dijela pučine čula pjesma nevidljivih ribara, nalik tužaljki na koju je njegov sluh već naviknuo kao i na čestu tišinu, no nikada mu zapravo nije postalo razumljivo što znače ti monotoni glasovi koji su dopirali neznano mu otkuda. Bez razmišljanja je već satima stajao na rubu ne pomičući jer se za bilo kakav pomak nije ukazivao razlog. Pri tome je budno pazio da ga spori valovi što su lijeno oblizivali obalu ne dotaknu. Jako jutarnje suce udaralo mu je pravo u glavu no to mu je godilo i moguće da je jedan od razloga što se satima ne pomiče s mjesta bila upravo ta vrelina u kojoj je uživao bez kapljice znoja na tijelu.
Ipak, čovjeku koji ga je pritajen promatrao s vrha obližnjeg stabla, nikako nije bilo razumljivo Ciceronovo nepomično višesatno stajanje pod opakom pripekom uz vodu, pa je, promatrajući ga, cijelo vrijeme razmišljao u što taj gleda i kako može tako dugo i predugo ukočeno stajati ne pomičući ni za trenutak niti jednim dijelom tijela. Pitao se otkud mu tolika otpornost na vrućinu, pitao se u što tako pozorno gleda, pitao se čovjek na vrhu stabla mnogo toga ne shvaćajući baš ništa, ali se nije mogao oduprijeti radoznalosti da vidi koliko će Ciceron ostati u tom položaju. Padalo mu je na pamet da možda iščekuje nešto, no nije se mogao dosjetiti ni jednog logičnog razloga koji bi zadovoljio njegov um u uobičajenom punom pogonu razmišljanja u krug. Pa u jednom trenutku će se pomaknuti. Mora se pomaknuti, ta živ je, ne može cijeli dan ovako. Morat će se pomaknuti s tog mjesta, da, čekat ću baš do kada će ovako-razmišljao je čovjek dok je Ciceron uživao cijelim svojim bićem stojeći oslobođen razmišljanja, nepomičan na rubu obale. Kako se približi podne, tako se i sunčeve vrele zrake probiše kroz krošnju na vrhu drveta na kojem je sjedio čovjek. I postade mu nepodnošljivo vruće te pomisli sići umoran i od čekanja da se Ciceron pomakne, pomjeri se malo, noga mu nespretno skliznu niz granu niz koju se namjeravao spustiti i on se uz vrisak udarajući tijelom od sve deblje granje stabla kako je padao, stropošta polomljenog tijela na zemlju. Ciceron se trgnu na lomljavu i tresak i potrča koliko ga noge nose duž obale ne osvrćući se. U jednom trenutku dok je bjesomučno trčao nagonski gonjen strahom iznenada ga zapljusnu neki samovoljni val i pokvasi mu cijelo krzno na što on prodorno mijauknu odskočivši prekasno. Kad je procijenio da je opasnost prošla, zastade, osvrnu se, ali nikoga nije bilo na vidiku, pa umiren opet sjede, ovaj put podalje od ruba obale i stade uređivati mokro krzno polako i pažljivo ga oblizujući.

28/29 mart 2019