Priče

Nepripadanje

 

 

 

358464Nikako da pripadnem. Da se pripojim. Da ostanem kada zastanem. I budem. Nije da ne pokušam, no istina ne baš da se dam, da prionem, ali ipak onako kako me trenutak ponese učinim. I nema dalje. Ako se u tren ne zakačim-nema dalje. Ni više ni još.
Dakle, pokušam. Ali ne ide. Možda uistinu prebrzo odustanem te stvari nazovem svojim, a ne propisanim imenom. Bit će da se radi o tome da ja slijepo sebi vjerujem baš u toj jednoj jedinoj stvari; da ne pripadam. Mada mi nekako istinskije zvuči da vi ne pripadate meni. Da vi mnogo toga zovete vašim, a ne mojim imenom.
Ukratko, većinom otpadnem. Pa mogu to nazvati svojom voljom, vašom voljom ili tek možda slučajem.
Kako rekoh, ako se u trenutku ne dogodi, odvojim se. Krenem dalje. I zaboravim. Do narednog puta kada nanovo krenem. Da, uvijek s istom sumnjom da možda…I doista, isto se zadesi. Vi se stisnete, povučete ili me ne prepoznate. Ja se stisnem i povučem, jer vas prepoznam jasno.
No zanimljivo mi, uvijek vas ponovno potražim. Dok vi mene ne. Moram vam reći,dragi, malo ste me precijenili.
Nisam, ja pusto Ostrvo samo sebi dovoljno. Koliko god da izmičem. Koliko god da se ovlaš dam. Koliko god, što god, ja od vas ne odustajem. Dok vi, vi baš i ne pokušavate, no i zašto bi. Za leđima imate svi sve. Dakle, u sivoj većini ste. Tako se ispostavlja na koncu, da ja uvijek iznova ne tragam baš za vama. Ne. Nekako kao da tražim one među vama – izgubljene. Jer znam da i oni tragaju za mnom. No do tih nalaženja su zavojiti i neoznačeni i zamračeni puti. Tako da se pred svako traženje, svaki pokušaj pripajanja, da se opremim putokazima, da se obilježim i osvijetlim, ali sve kao nedovoljno. Kako ste samo zarasli, zgusnuli se i srasli ; jedni s drugima, između sebe, među sobom. I ne čuditi se što se mi među vama zagubimo, što se teško pronalazimo, mada i bez toga znamo jedni za druge i to nam je smisao što se dalje tražimo te na koncu što uopće bivamo. Usamljeni u tim mnogim pokušajima. Nikako da pripadnemo. Da ostanemo kada zastanemo. Jer ne ide da Vi budemo. Jedno što ne možemo, drugo što i ne želimo. Treće opet isto, pa drugo iznova.

(Kome se ti obraćaš? Mrtvima? Omraženima? Svijetu naspram sebe ? Ili sebi da li možda? Ne priznajući ni zakone ni proroke. Bivaš što želiš biti.)
31.7.2011

Advertisements
Standard
Priče

Why do we kill?

Zbog prašine?

Da, prašine. Ništa drugo nije bilo posrijedi. Ta ne možete očekivati da netko normalan ostane pribran pri tolikoj količini prašine,  a da druga strana ne daje niti najmanjeg znaka da je uopće primijetila neku promjenu. Nakupljala se taj cijeli dan. Od jutra do kasnog poslije podneva kada sam konačno morala reagirati. Prvo sam se i ja gradila da je sve u redu, a sva sam se tresla zapravo gazeći po njoj kao po čistome. Nisam niti predbacila ništa. Do poslije podneva nisam, da budem precizna. Jednom sam samo napomenula da je malo zagušljivo.

Mmmmrr, ispustio je nekakav zvuk iz sebe  upravo ručajući kada sam to izgovorila, ručajući usred te nečisti. Izgovarajući to imala sam doista osjećaj da se gušim. Kada više nisam nikako mogla mirovati ustala sam i otvorila prozore i istom poželjela da ga zgrabim za šiju i izbacim kroz te iste prozore i nikada ne vidim više.

Pitate zašto?! Pa vi ste nevjerojatni! Zašto! Zašto! Zašto!

Zato što mi je dosadilo! Razumijete? Dosadilo!!! Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu samo ja, ja, ja! Nitko osim lude mene! Neprekidna borba s njom, protiv nje. Život s njom! Razumijete li što vam govorim? ŽIVOT  S NJOM!!! Sama! Posve sama naspram nje. Nitko drugi nije se obazirao. Jedva da su je zamjećivali. Prolazili su pored nje kao da ne postoji. Gazili po njoj bez osjećaja. Ukratko, bila im je posve nevažna. Ili, preciznije, katkad jako malo važna, a većinu vremena totalno nevažna.

A on je spokojno ručavao nesvjestan usred čega objeduje u taj dan kao i u tolike dane, mjesece i godine prije dok sam ja stiskala zube, drhtala, grizla se u sebi i živčanila izmišljajući svaki put da živčanim iz nekog desetog razloga.

Komunicirati?!Pa za što i koga me smatrate?! Naravno da sam pokušala.  I naišla na zaključak da sam, kako je ono prvo rekao…Lucnuta, da! Zatim, kako smo duže bili zajedno, rekao je-luda. A nakon par  godina počastio me sa –ludačo. Jačina opisa moje osobe rasla je srazmjerno duljini vremena koje smo bivali zajedno.

Da, vrijeđalo me. Dugo vremena. A onda sam se počela povlačiti u sebe sve više. Cijelo to vrijeme do onoga spasonosnoga dana za koji me pitate imala sam osjećaj da idem unatrag, a on da odmiče sve dalje ispred. Sve rjeđe sam mu je spominjala štiteći se tako od pogrdnih uvreda ili ravnodušnosti od kojih ne znam što mi je bilo gore.

Ja cijelo vrijeme i pričam o njoj, a vi mi sad kažete „vratimo se prašini!“ Možda da uši pročistite dame i gospodo?

Dakle, trenutak je nastupio kada je on napokon završio s dokonim prežderavanjem. Nisam više mogla zamisliti da ostane tako kako je bilo do tada.

Pa sada sam opisala kako je bilo! Što želite da još opišem? Ovo zar nije dovoljno? Kažem, nevjerojatni ste!

Najjednostavnije rečeno: ne podnosim prašinu i ne podnosim one koji je podnose ili, kako rekoh, i ne zamjećuju da je tu svuda oko nas i po nama ako se dovoljno ne peremo tijekom dana. A živjeti s osobom kojoj je voda i sapun nužno zlo, to je, to je…Ma to je neopisiva patnja!

U biti, što sam htjela reći…Da, pokušavala sam dočarati taj dan, taj trenutak kad se sve to zbilo, ali, evo, ne ide mi baš pa se nadalje pozivam na šutnju. Vi zamišljajte nastavak i ostatak priče ako ste zainteresirani. Samo zamišljajte.

Da, u pravu ste. Ne znam se izraziti.

April, 2011 god

 

 

Standard