Uncategorized

Ostati ili otići

Željeti otići i željeti ostati. Podijeljenost i nemir. Izlaženje iz zone
neugode za koju još slabašno vjerujem da je zona ugode.

Misliš da je sve što se dogodilo nepopravljivo-pita
Ništa nije nepopravljivo-odgovaram, ali ne vjerujem u taj glas

Željeti biti sam i strahovati do kada se samoća može izdržati.
Željeti ostati s tobom i strahovati od osjećaja neprihvatanja naoko prihvaćenog.
Prihvatanje bi bilo odricanje od svega što u životu poštujem i vjerujem:
stepen nesreće broj jedan.
Neprihvatanje bi bilo neizvjesnost, poražavajući uzmak, za koje nisam
sigurna da li ih želim: stepen nesreće broj dva.
Nije ovdje riječ o opraštanju, ne.
Željeti ostati i željeti otići. Ovaj osjećaj još nisam upoznala.
Ovaj razdor koji zna trajati satima da bi zatim nastala pomutnja
kad više ne znam ni šta misliti ni šta osjećati.

Advertisements
Standard
Uncategorized

Ako dirneš u čivutski vrt kletvu ćeš nositi ko srebrn zvončić
Bićeš žedan kraj bunara i siromah s puno para
Sve ćeš dijamante dati za smešni cirkončić

Ko u tuđi vrt uđe crn lebac mesi u crnom plehu
Eh… “Ne poželi ništa tuđe…”
Svi smrtni gresi u tom su grehu.

 

 

 

Standard
Priče

Kletva

Opisujem ljude oko sebe. Po liku, po djelu. U mislima ih seciram, dijelim ih, prosuđujem ih, sudim im. Onako, čisto iz navike kako to većina nas čini.
Mada, opažam nešto u zadnje vrijeme, opažam to sve češće, opažam to sve jače dok hodim ulicama, dok izgovaram riječi, dok ne gledam i gledam, opažam, dakle, kako sam sve manja, sve neprimjetnija, sve otpisanija, sve slabašnija-u ogledalo svoga uma, u ogledalu svoje duše, sve prozirnija, sve tanja. Kao da nestajem. Ali polako. Ne prepoznajem se više, zapravo jedva da se vidim kako prolazi vrijeme, kako prolaze dani, kako godine idu. Sa samom sobom nisam više na ti, nisam ni na čemu.
A ti ljudi, gore spomenuti, kao da sve više rastu, kao da sve više jačaju, čine se odlučni, provode namjere, ispunjavaju svoje snove, ostavljaju one koje treba ostaviti, ohrabruju me onako usput, iz daljine, ti divovi koji sve mogu. U mojim praznim dupljama gdje su se nekad nastanjivale oči. One moje tamne bistre oči koje još pamtim.
Draga, zašto to sebi dopuštaš-ponekad začujem tihi vapaj iz dna svoje duše i nastavljam dopuštati dalje.
Nečija kletva me stigla. Mene koja ne vjerujem u kletve.

 

“We used to believe
In the good old days
We still receive
In little ways
The Things of Kindness
And unsporting brow
Forget and allow”
J.Morrison

Standard