Priče

Ciceron

Ciceron je stajao na rubu obale mora koje se unedogled steralo pred njegovim očima i pažljivo osluškivao moguću pojavu bilo kakvog zvuka koji bi ga trgnuo iz spokoja i iznenadio svaki puta kad bi se začuo. No bješe skoro potpuna tišina. Jedino se s nekog nevidljivog dijela pučine čula pjesma nevidljivih ribara, nalik tužaljki na koju je njegov sluh već naviknuo kao i na čestu tišinu, no nikada mu zapravo nije postalo razumljivo što znače ti monotoni glasovi koji su dopirali neznano mu otkuda. Bez razmišljanja je već satima stajao na rubu ne pomičući jer se za bilo kakav pomak nije ukazivao razlog. Pri tome je budno pazio da ga spori valovi što su lijeno oblizivali obalu ne dotaknu. Jako jutarnje suce udaralo mu je pravo u glavu no to mu je godilo i moguće da je jedan od razloga što se satima ne pomiče s mjesta bila upravo ta vrelina u kojoj je uživao bez kapljice znoja na tijelu.
Ipak, čovjeku koji ga je pritajen promatrao s vrha obližnjeg stabla, nikako nije bilo razumljivo Ciceronovo nepomično višesatno stajanje pod opakom pripekom uz vodu, pa je, promatrajući ga, cijelo vrijeme razmišljao u što taj gleda i kako može tako dugo i predugo ukočeno stajati ne pomičući ni za trenutak niti jednim dijelom tijela. Pitao se otkud mu tolika otpornost na vrućinu, pitao se u što tako pozorno gleda, pitao se čovjek na vrhu stabla mnogo toga ne shvaćajući baš ništa, ali se nije mogao oduprijeti radoznalosti da vidi koliko će Ciceron ostati u tom položaju. Padalo mu je na pamet da možda iščekuje nešto, no nije se mogao dosjetiti ni jednog logičnog razloga koji bi zadovoljio njegov um u uobičajenom punom pogonu razmišljanja u krug. Pa u jednom trenutku će se pomaknuti. Mora se pomaknuti, ta živ je, ne može cijeli dan ovako. Morat će se pomaknuti s tog mjesta, da, čekat ću baš do kada će ovako-razmišljao je čovjek dok je Ciceron uživao cijelim svojim bićem stojeći oslobođen razmišljanja, nepomičan na rubu obale. Kako se približi podne, tako se i sunčeve vrele zrake probiše kroz krošnju na vrhu drveta na kojem je sjedio čovjek. I postade mu nepodnošljivo vruće te pomisli sići umoran i od čekanja da se Ciceron pomakne, pomjeri se malo, noga mu nespretno skliznu niz granu niz koju se namjeravao spustiti i on se uz vrisak udarajući tijelom od sve deblje granje stabla kako je padao, stropošta polomljenog tijela na zemlju. Ciceron se trgnu na lomljavu i tresak i potrča koliko ga noge nose duž obale ne osvrćući se. U jednom trenutku dok je bjesomučno trčao nagonski gonjen strahom iznenada ga zapljusnu neki samovoljni val i pokvasi mu cijelo krzno na što on prodorno mijauknu odskočivši prekasno. Kad je procijenio da je opasnost prošla, zastade, osvrnu se, ali nikoga nije bilo na vidiku, pa umiren opet sjede, ovaj put podalje od ruba obale i stade uređivati mokro krzno polako i pažljivo ga oblizujući.

28/29 mart 2019

Advertisements
Standard
Priče

Produžetak

 

Zeleno ljubičasta riba s mat zlatnom bojom  po sredini je u vodi. Neko i ja odlučujemo pitati Austera da li je viđao tu ribu. Paul Auster kaže da je nije prije vidio. Držim u ruci njegovu knjigu, na koricama s prednje strane je fotografija dva mlađa muškarca, jedan je prilično  visok, pretpostavljam da je to Auster što on i potvrđuje kad ga upitam, (Viđala sam ga već na fotografijama). Zatim odlazi s tim drugim muškarcem šumskim puteljkom na uzvisini, ja ih gledam i neko je pored mene, ali se ne sjećam više ko mada se sve događalo prije nepunih sat vremena. Čudno da do sada nije vidio tu ribu, a živio je tu, pored te vode, pomišljam. Neka mlada žena je zakasnila doći, nešto u vezi s Austerom, sada više ne znam šta, znam samo da je zakasnila i da sam moguće ja na njezinom mjestu ili nešto slično. Čini mi se da poslije toga odlazim, dalje mi je mutno u sjećanju. Sve se to događalo dok sam spavala. Čim sam ustala pomislila sam da je prethodno zbivanje vezano uz jučerašnji razgovor, bolje prigovor na pisanje prvog mađarsko pisca kojeg čitam, ( Krasznahorkai), i moju skoro konačnu odluku da prestanem s čitanjem njegovog romana Melanholija otpora te odem u biblioteku po neku drugu knjigu, neki roman Austerov ako ima koji preveden a da ga već nisam pročitala. Uz to sam prije par minuta pomislila da bih trebala o sebi pisati u trećem licu, da će tako biti lakše. Nešto kao ponovo izmišljanje tople vode. Ne znam zašto mi se ta ideja čini spasonosnom, da, baš riječ spasonosna  najbolje odgovara osjećaju koji se javio uz nju. Mađari mi djeluju kao nepostojeći narod. Djeluju kao bez osobnosti, čudan je taj neosjećaj za njih. Ništa tamo nisam osjećala. Budim bez osobnosti, a preko mosta, u Peštu mi se nije dalo ni kročiti.

Mama često ponavlja da puno sanjaju oni koji su opterećeni brigama i pretjeranim razmišljanjem. Dugo sam se slagala s tim dok nisam shvatila da se radi o produžetku koji ne razumijemo. Dobro je imati dvadeset godina, pa mi ni samoj nije jasno zašto često govorim da imam više.

Standard
Priče

Napuštanja

Kad prvi put ostavismo odškrinuta vrata,  u nekom trenu krajičkom oka ugledah sivu sjenku poput oblaka dima kako ubrzano plazi po podu a zatim  brzo izmače van i nestade prije nego što shvatih šta to bi. Pogledali smo se s osmijehom bez riječi i okrenuli leđa jedno drugom.

Kad drugi put zaboravismo zatvoriti vrata, u nekom trenu udari nagli propuh rastvarajući ih širom i ja opet ugledah onu istu sivu sjenku kako se puzeći dovratkom iskrada van i nestaje. Vrata ostadoše otvorena i mi se ravnodušno pogledasmo okrećući leđa jedno drugom.

Kad smo izgubili ključeve od vrata i prestali mariti za njih, sve sjenke iz naše sobe neke se večeri sabraše u jednu i napustiše naš dom. Pogledali smo se s mržnjom okrećući leđa jedno drugom.

Sada u kući bez vrata stojimo nijemo izbjegavajući poglede, škrgućući zubima, netrpeljivi i spremni na rat ako i jedna riječ probije bedem zatvorenih usta.

Ponekad dok ležimo u tami leđa okrenutih jedno drugom razmišljam o sjenkama što su nas napustile. Nastojim se prisjetiti kako se plače, ali nikako da mi nadođe. Reklo bi se da se raspadam što ne bi bilo istinito s obzirom na…Svejedno mi je.

 

4/5 mart 2019

Standard