Kako ponovo

2021, 25. 01

Tek opasno mjesto za življenje da je svijet – pomišljam kako lako na takav način mogu doživljavati ovaj planet. Opasnost je vrebala u snu – prenijeti strah iz jave.  Gdje su snovi iz mladosti rane, kad se mislilo na osvajanja, na slavu, na beskrajnu sreću, kad se vjerovalo u nevinu ljubav ili strast koja se ne gasi? Kad se na smrt gledalo kao nešto prozaično što se događa negdje daleko i nekome trećem, a patnja kad je bila tek hirovita tuga od koje se stvarala poezija. Zar ne bi to vrijeme moralo da još uvijek postoji negdje paralelno, negdje blizu, pored? Ili možda u samoj meni zatočeno strahom od straha, nevjerovatno u prostodušnosti svojoj, stavljeno ad acta kao deluzija godina koje nisu znale?