Uncategorized

Ubiše me Školice!

Dosta! Prvi dio knjige sam pročitala, a onda kada je nastupila totalna mučnina, stop!

 

Advertisements
Standard
Uncategorized

Slava

Čitajući Kortazarove Školice razdvajam se. Jedan dio mene misli kako je roman dobar , kako sam iz njega doznala mnoge toga, (a čemu sve to nakupljanje silnih informacija?), kako je odlično napisan, itd…Drugi dio mene vidi piščevu prepotenciju kojom kao da je htio podastrijeti svima na znanje koliko je toga pročitao, koliko toga zna, u koliko toga je upućen…Jer svako malo ide spominjanje ovog ili onog pisca, slikara, muzičara, ma koga sve ne, a ono kao raščerupana enciklopedija svaštara koja puni glavu bezbrojnim nabrajanjima poznatih osoba, naravno, većinom umjetnika. Slava, slava sjeme joj se iskopalo!

kortazar.jpg
U čemu je moj problem? Fali mi Marias i dalje, fali mi. Osjećaj je sličan kao kad iz očaja ideš u krevet s nekim tek iz potrebe za seksom, a ovamo žudiš za drugom osobom koja ti je postala nedostižna pri čemu je rezultat frustracija.
Uz sve ostalo, hvaljeni
i velepoštovani Hulio mi uopšte ne daje inspiraciju, a ja sam usred pisanja romana i treba mi…O Marias! Borgesa izbjegavam, jer neću da me po drugi put zavede i ostavi tek tako. Ali hajde dobro, bar sam dobila, (od Kortazara), neke informacije koje su mi trenutno važne i roman je, kao već rekoh, dobro napisan. Zanimljivo je da me podsjeća bar na tri pisca po stilu i svim vragolijama koje je izveo u Školicama. Već par dana sve mi se ovo vrti po glavi. Vruće su noći.

Standard
Uncategorized

Razmišljaji

Zašto uvijek kad je tebi dobro ja prestajem postojati? To se od početka pitam. Da li je u pitanju sebičnost pred kojom se u plamenu strasti zatvaralo oči? Je li greška u meni, u tebi ili tu nema nikakve greške već je jednostavno u pitanju stara priča: s prestankom fizičke strasti , (a strast je žalosno kratkog vijeka), ona jaka ljubav se može dugo održati, ali kad tad jedan ptić počne bježati iz gnijezda. Jesmo li doista prokleti tako da nas je neka nepoznata sila osudila da nikada ne iskusimo trajnu sreću? Da uvijek tražimo više, bolje, da nam ono svakodnevno, što nam je na dohvat ruke kad tad dosadi i tako počne kraj. Počinju nas održavati u zajedništvu interesi, navika, u krajnjem slučaju, a i najgorem-ovisnosti jednog o drugome koje, uz put budi rečeno, nemaju veze s ljubavlju. Na koncu, najcrnji scenarij je ona pomisao da je ljubav izmišljaj, da je isfantazirana, da postoji samo tjelesna strast, a kako ne možemo da se pomirimo s njezinim nestankom, izmislili smo ljubav. Mislim na partnersku ljubav. Počinje onako podmuklo neprimjetno: polako se smanjuje strast, zatim sve rjeđe ono “volim te” koje se na početku izgovaralo svako malo, zatim lagane netrpeljivosti jednog naspram drugoga koje se uspješno prikrivaju, a ponekad direktno pokazuju. U najboljem slučaju, zadržava se ona međusobna nježnost koja u prijevodu znači.draga si mi/drag si mi. A zatim želja da se bude negdje drugdje, s nekim drugim, samo što manje jedno uz drugo, što manje. Odjednom je svugdje ljepše više nego u vlastitom domu. Međutim, ono što je najteže kad do toga dođe jeste priznati samome sebi da je došlo vrijeme kraja.

Nekima to, istina, ide lakše, dok se drugi razapinju sami u sebi u nemogućnosti da se pomire s onim što je odavno postalo očevidno; smišljaju se razlozi za nastavak, prikupljaju argumenti, živi se od sjećanja na najljepše dane, hoće se nastaviti na račun stare slave. Neki ljudi, a izgleda da su u većini, jednostavno ne mogu podnijeti da budu ostavljeni, pa čak ni da oni ostave nekoga. Ipak, toliko je njih koji otrpe tu prvu krizu, drugu, treću i ostanu zajedno vezani navikom, ovisnošću, interesom ili “dragošću” u uvjerenju da je to ljubav. Gledajte, možda to i jeste ljubav na kraju krajeva.

Što pri svemu tome zaboravljamo? Uvijek i zanavijek.

Zaboravljamo da iako nađemo novog partnera/partnericu da će se ponoviti isto identičnim redom. Zaljubljenost, strast, prolazak strasti, možda ljubav…I kraj. Koliko nas samo život provodi tako, upadajući iz veze u vezu i svaki put misleći “ovo je ono pravo, to je to, nikad nisam ovako volio/voljela! Pa opet iz početka.

Sve ovo se ne odnosi na one koji zaglave s osobama koje ih ne šljive ni 1%. One opsesivne koji svoju opsjednutost nekom osobom nazivaju ljubavlju.

Kao da nismo monogamni, zar ne?

Perem ruke od ovih “razmišljaja”

Standard