Priče

Mala knjiga mačjeg postanka

Iz knjige mačjeg postanka

Sedmi dan dok se odmarao od stvaranja zapazi Bog da nešto nedostaje i među ljudima i među životinjama, te se zamisli i smisli: stvorit ću stvorenje na sliku i priliku dosade i gnjavaže, da ljudima, a ni životinjama mira ne daje, da se po cijele dane oglašava, tlači sve oko sebe, ne da miran san, te stalno jede i prežderava se, a u najboljim svojim časovima izvrne se na leđa i dokono spava hrčući, ali će biti izuzetno zgodan i lijep, neodoljiv oku, umilan i šarmantan. I Bog stvori mačka i prasnu u smijeh znajući kakve će neprilike praviti svima oko sebe, kako ljudima tako i drugim životinjama. Neka mu bude ime Trubica, reče Bog usput mu stvorivši i družicu te naloži Trubici da joj ime izabere. I Trubica je nazva Blublica i tako sve krenu. Razmnožiše se preko volje, jer im ne bi do toga zbog prevelike lijenosti za parenjem ili bilo kakvog drugog dijela doli izležavanja i prejedanja, doli predosadnog mijaukanja osobito u rane jutarnje sate dok ostali živalj u snu uživa. I vidje Bog da je stvorio iznimno djelo te pomisli da ga nadogradi da bude još izuzetnije. Odredi studenu veljaču da svome veličanstvenom stvorenju udahne malo živosti i da uz to bude još iritantnije, još bezobraznije i dosadnije. Tako se u veljači, na goli očaj ostalog življa, kako ljudi tako životinja, poče razlijegati stravičan mjauk nalik plaču djeteta, zavijanju bure, urlanju čudovišta, te ne prestajaše sve od ponoći do nekih sati dana. Omražen postade taj mjesec kad sna nitko ne mogaše usnuti te tako nastade i prva ljudska psovka: j … im pas mater! Tad opaziše mačke da im dobro ide te se dadoše u preglasno parenje ne samo u veljači već i druge mjesece u godini. A kako je ljudska glupost bezgranična, počeše mačke štovati te im carstvo egipatsko bi zlatno doba bivstvovanja kad bijahu najgoropadniji, a ljudi im se ponizno u dubini svoje gluposti klanjaše čineći im razne počasti kao malim bogovima. Ali i to prodje.

II dio

Kad Bog okrenu leđa rodu ljudskom i mačke padoše u nemilost. Prognaše ih u zabite kutove gradova i sela, malo tko im je pažnje poklanjao, jer svi, od ljudi do ostalih životinja, počeše se sobom baviti te smatrati ta nekad obožavana bića-nižim redom međ ostalim življem. Uskoro od ljudi ista sudbina zadesi i ostale životinje. Dakle, glupost i jad čovjeka uze posvema maha i poče vladati zemljom i vlada do današnjeg dana istrebljujući životinje, nanoseći im bol i smrt, a usput to i sebi počeše činiti i dan danas čine. Ono malo neglupih, nekrvoločnih, čista srca i dalje prepoznaje neprocjenjivost mačaka, to božje iznimno djelo stvoreno u sedmi dan odmaranja od stvaranja.

Advertisements
Standard
Priče

Isplovljavanje

(Za Jon Iturrija)   

Svaki čovjek za života bar jednom umre prije službene smrti. Dogodi se da to i ne primijeti, da se nekada poslije nekom zgodom ili nezgodom prisjeti i shvati da je toga i toga dana u tome i tome trenutku, uslijed ovakvih ili onakvih okolnosti, u času nekog pogleda, nekih riječi ili čak sjećanja, umrlo njegovo do tad poznavano ja i da je od njega ostala samo blijedo prisjećanje na sebe poznatog i dragog, ništavno naličje starog bića koje nastavlja disati, govoriti, djelovati, činiti dobro, činiti zlo, čak biti  sretan ponekad, ali isti-željeni više nikada ne. (Teško zamjećujemo te smrti prije smrti drugih.) Dođe li do takove spoznaje poslije, a ne u trenutku tkzv službene smrti, može biti, s jedne strane, isuviše šokantno da bi se prihvatilo, pa se odbija, pruža otpor, traže argumenti da tome nije tako i na koncu odbaci kao suluda slučajna misao, a s druge strane naprosto toliko bolno koliko i prosvjetljujuće, prihvatljivo kao odgovor na ono duboko nezadovoljstvo, ( koje skriva pred svijetom, pred drugima), za koje do tada nije znao otkuda potječe, za ono traženje smisla u sebi  oko sebe u svemu i svačemu ili ravnodušje, neispunjenost i praznina, prepuštanje sivim ili crnim životnim okolnostima što ih pripisujemo sudbini, tome praiskonskom opravdanju za ovo i ono, a  koja eto ne postoji. Često ta neslužbena, ali istinska smrt nastupi u sred mladosti kad životni sokovi najžešće bujaju i kad je radost samog življenja najispunjenija nadom u sutrašnjicu, a svijet se čini otvoren za nas kao da je od postanka čekao da se u njemu pojavimo i bivamo upravo mi. Ipak, možda spoznaja o tome da smo odavno mrtvi najteže pada u kasnoj srednjoj ili poznijoj dobi budeći u nama osjećaj uzaludnosti cijelog dotadašnjeg življenja i dubokog razočaranja zbog kasne spoznaje kako već godinama mi nismo mi. I postaje nam tek tada jasno zašto smo se toliko puta osjećali strancima sami sebi, neželjeni i nevoljeni od samih sebe, pa samim time kao zalutali u život koji živimo ili, drugim riječima, smrt koju živimo strepeći od one službeno-konačne smrti  koja nas čeka.

Standard
Uncategorized

Na rubu

Nekada sam čitala sve što mi dođe pod ruku. S vremenom, počela sam “silom” dočitavati romane i koji su mi bili dosadni, eto, da završim čitanje. Zatim je došao period da bi, ako mi se ne dopada ono što čitam, ostavljala nakon tridesetak stranica. Konačno sam u periodu da nakon desetak stranica odlučim da li vrijedi ići dalje s čitanjem.
Jer sve više je priča davno ispričanih, varijacija na iste teme i sve više piše ko god stigne i to se, avaj, naziva književnošću. Kada tražim šta čitati dočekuju me redovno teme: trileri puni bolesnog nasilja, obiteljske sage, ljubavni romani, ratni romani, autobiografije ili…Ili ciljane teme na aktuelna zbivanja u društvu. Ciljane u smislu da se roman proda. Imam viziju mnogih današnjih pisaca, (osobito iz Amerike), kako povraćaju na papir već ispisano, izrečeno, odsmišljeno, provareno.
T.S.Eliot je još prije mnogo godina izjavio da je roman prevaziđena forma i s tom izjavom je zapravo obuhvatio više činjenica nego što se to na prvu čini.
Gdje je nestala originalnost? Nije nestala. ali se ne vidi od trash-fake skribomanije kojom smo okruženi sa svih strana. Prvi puta kada sam čula za radionice pisanja skoro mi je pozlilo. Dobro, kako neko može NAUČITI PISATI??? Ili, da postavim bolje pitanje, kako neko može NAUČITI TALENT? Što je najgore, čak su i neki poznati pisci išli na te tečajeve…Šta li uopšte znači poznati? Aha, sjetila sam se!
I onda izjava koja se pripisuje čas Edisonu čas Einsteinu, a toje da je talenat 1 % a rad 99 %. Možda za izmišljanje sijalice i fantazije o teoriji relativnosti.
Zatim sinoć naletim na neki blog u kojem vlasnica istog velikim slovima ističe da je pisanje zanat.
KILL ME!!!
Ne mogu više!

Standard