Uncategorized

MARGUERITE DURAS

“Jer vi ne pišete. Ne pišete zato što znate sve o toj stvari, toj tragičnoj stvari, pisanju, o stvaranju, i M.-Duras-et-son-chatnestvaranju, o nepisanju, o nemogućnosti da se stvara, vi znate sve. Vi, jer ste pisac koji ne piše. To može da se dogodi”

Advertisements
Standard
Uncategorized

PORUKA

PORUKA

MAK DIZDAR
Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera
I srušiti do temelja moj grad
Blažen u sebi
Veleći
Uništen je on sad
I uništena je
Nevjerna
Njegova
Vjera
I čudit ćeš se potom kad čuješ kako
Ponovno koracam
Tih po gradu
Opet te
Želeći
Pa tajno ćeš kao vješt uhoda sa zapada
Moje želište sažeći
Do samog dna
I pada
I reći ćeš onda svoje tamne riječi
Sada je ovo gnijezdo već gotovo
Crknut će taj pas pseći
Od samih
Jada
A ja ću začudo još na zemlji prisutan sniti
Pa kao mudar badac sa istoka
Što drugom brani da bdije i snije
Sasut ćeš
Otrov
U moj studenac
Iz koga mi je
Piti
I smijat ćeš se vas opijen
Kako me više neće
Biti
(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim
Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem
Ti ne znaš ništa
O hladnom zdencu
Iz koga ja
Pijem)
Sa juga lukav robac prerušen kao trgovac
Vinograd ćeš moj do žile sasjeći
Pod nogama ubogim da
Bude manje hlada
I ponor veći
I više glada da ima
U staništima
A ja ću ti ovako iz daljine
Svoju prastaru
Istinu
Izreći
(Ti ne znaš ništa o znacima vinograda
Niti vinogradara
Njegovog
Ti ne znaš vrijednost takvog dara)
Da tavorenje moje na tvrdoj zemlji
Veoma je kratko
Ali opako
Ništeći njegove prave pojave
Utvrđuješ ti
Upravo tako
Njegove
Jave
I
Njegove
Sne
Oružnik si najzad najstrožiji
I istražnik božiji
Krvav do očiju
Do očaja
Bijesan
Od borbe
Za žive
I mrtve
Robe
Zapalit ćeš me znam na kraju priče
Zapalit ćeš me znam
Na tvojoj presvetoj
I svijetloj
Lomači
Koja
U
Tebi
Eto
Već
Niče
A ja se na tome tvome strasnom
I strašnome
Stratištu
Neću
Niti
Po-
Maći
I bit ću vjeruj kao stanac kamen
Dok posao svoj ne svršiš
I ne svrši
Posao
Tvoj
Plamen
Taj kraj takav slavit će
Tvoj trikrati
Amen
Amen
Amen
Na mome mjestu
Ležati će pepeo
Za kojim će se otimati žene
Al ostat će zato poslije mene
Na prvoj kamenoj gromači
Iz nekih dobrih
I bolnih ruka
Procvala
Cvjetna Poruka
Kada učini ti se da cilj tvoja je
Svrsi tvojoj najbliža –
Znaj da jest
I tijelo to
Njegovo
Bilo
Samo
Časita
Njegova
Hiža
Ti tijelo dakle njegovo tek uze
A tijelo to bijahu za njega –
Zatvor njegov
I njegove
Suze
(Ne rekoh li ti već jednom
Da o meni zaista ne znaš ništa –
Da ne znaš ništa o mome luku i strijeli
da ne znaš o mome štitu i maču
Da nemaš pojma o tim
Ljutim oružjima
Da ne znaš ništa o mome bijednom tijelu
Niti kakav on žarki plamen
U sebi
Ima)
Čekam te
Jer te znam
Doći ćeš opet jednog dana
(Zakleo si se čvrsto na to
Na kaležu na križu na oštrici mača
Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)
Pa
Dođi
Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka
Kao na goleme ledine i strašne vode
Što donosi ih sve jače
Ova noćna rijeka
Tmača

 

Standard
Uncategorized

OPROSTITI

To nije bio isti trenutak kao ovaj. Ne možeš se okrivljavati. Sada misliš da je trebalo na drugačiji način, ovaj način na koji trenutno misliš, ali tada to očito nije bilo tvoje mišljenje.
Reći ćeš: Ali ja sam ista osoba! Kako se moglo dogoditi da u onome trenutku ne razmišljam i ne postupim kako sada mislim da je trebalo, da treba tada.
Nekako, ne radi se tu o tebi, radi se o nečem višem od tebe, kažem višem, jer je nedokučivo, poricateljsko, izmičuće, nešto što ti hoće reći: Ne, ti nisi ista osoba u svim trenucima. Ako se tu uopće radi i o kakvoj osobi. Bit je, evo, da ne znamo ni o kome ni o čemu se radi. I taj trenutak nije jednokratan, ponavlja se kroz cijeli život pri tome prelazeći u teško uhvatljivu množinu: trenuci. Nebrojeno trenutaka za koje možeš reći da je trebalo drugačije, da to nije bilo tvoje mišljenje, djelo nalik tebi, da je ovo u što sada vjeruješ kao ispravno, ono što je trebalo izgovarati i činiti tada, nekada, bilo kada. Ti jesi isto što i tada.
6 maj 2016
Nikada se nećeš moći iskupiti. Ne zbog onog što učini, ne. Već zbog bezosjećajnog nepokajanja koje izvire iz svake tvoje riječi, geste, pogleda, mimike lica, pri spomenu te teme.
Nikada ti neće biti oprošteno, jer se nikada nećeš pokajati. Tvoje navodno kajanje su samo prazne riječi o pokajanju izgovorene kao na nerazumljivom jeziku, jer se u njima osjeća bezosjećaj.
A i oproštaj i tako nema smisla. Šta je oproštaj? Ta riječ je bez pojma. Ta to ne postoji.
10 maj 2016
Otrpljivati bi bilo zgodnije za reći. Jer kad kažeš: opraštam, govoriš, trpiti ću to što me povrijedilo, ponizilo, ojadilo; otprljivati ću. Oprost je samozavaravanje, potiskivanje, utjeha za osobu koja izgovara: opraštam ti. U najbojem slučaju, može se utonuti u spasonosnu ravnodušnost, ali ne upoznah mnogo onih kojima je to uspjelo.
23 maj 2016
I naravno da se nećeš složiti sa mnom. Jer što bi ti, što bi, (da kažem svi mi?), bez prikladnog pojma “opraštanje” i svega onog što iza istog stoji?
Da, doista, zamisli svijet, zamisli ljude u jednome svijetu gdje nema opraštanja, drugim riječima, kako već rekoh, svijet bez otrpljivanja koje utjehu pruža kad te zlo i naopako zadesi od koga.
Vjeroujem da ti, bar ne trenutno, ne pada na pamet da bi taj svijet mogao biti i božanstven?
Prvo sto na um pada da bi to bio svijet gdje sam vrag u potpunosti caruje. Ne djelimično kao sada.
Da, obe opcije su otvorene, ali nekako mi naklonost na prvu pada.
Dosjetiti ćeš se zašto.

Standard