Roman je mrtav! Živio roman!

“Napredujem dok skrećem” – rekao je Laurence Sterne, a to je bio i Mariasov odgovor na učestale pritužbe u vezi njegovih dugih, zmijolikih rečenica; zaustavljanje vremena, riječi, misli, osjećaji koji neopaženo prođu kroz nas – to je pokušaj rastezanja vremena, trenutaka.

11 septembra umro je Javier Marias. Prvo što sam pomislila: Ko će mi sada pisati romane? I prvi put zaplakala zbog smrti pisca.

Intervju

https://scroll.in/article/1032656/writer-javier-marias-1951-2022-the-world-has-become-childish-to-an-incomprehensible-extent

Roman

Istina je da mi se često ne piše. Da mislim kako nemam šta da pišem osim da ponavljam, jer je sve već napisano samo se obnavlja u besmislenim varijacijama na iste teme. I ne prestaju se dodavati nove knjige s očito već davno ispisanim sadržajem na “drugi način” te se čine kao nešto novo ili, što je još apsurdnije – originalno. Oni koji nisu mnogo i premnogo pročitali nikako se neće složiti s ovim. Jer, eto, toliko je njih koji uporno pišu jedne iste priče i misle da je to samo njihova priča, a što je naj (gore) to rade iz dva razloga:

  1. Zarada, mogućnost slave, razodjevena (gola) ambicija
  2. Uvjerenost da pišu nešto, (ili s odabirom teme za koju misle da je nova), s vjerom da doista ispisuju riječi, rečenice, romane koji do sada nisu napisani.
    Ova dva razloga mogu se stopiti u jedan.
    Još davnih godina prošlog vijeka je T. S. Eliot ustvrdio je da je roman prevaziđena forma koja se samo unedogled besmisleno ponavlja.
    Šteta drveća. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Proizvodnja_papira)
    Šteta potrošene energije za elektronske knjige.
    Oko 2 000 000 knjiga se svaki dan objavi na Amazonu.
    Očekuje se da će globalno tržište knjiga porasti sa 87,92 milijarde dolara u 2020. na 92,68 milijardi dolara u 2021, a u 2022 godini još više.
    Prema statistici Bowkera i ostalih koji su se potrudili iscrpno analizirati tržište izdavaštva u vezi broja izdanih knjiga, samoizdavaštvo je po prvi put premašilo granicu od milijun (godišnje), što se svodi na prosječno više od 2700 novih knjiga koje se lansiraju svaki dan, dakle, samo kroz samoizdavaštvo…
    Mnoge su statistike, ali se ipak brojčano ne razlikuju mnogo u smisli da bi utjecale na istinitost enormnog broja izdatih knjiga godišnje.
    Ovo je statistika prohujalih, a ne tako davnih godina:
    https://www.worldometers.info/books/

Pokušavam pronaći smisao, trebam smisao u svemu ovome, ali ga mogu naći samo ako zatvorim oči i okrenem glavu i nastavim pisati kao i svi drugi uvjerena da stvaram nešto novo, nešto što već nije napisano, izrečeno stoljećima ili koliko god unatrag. I to mi polazi za rukom jedno vrijeme, a zatim nastupi period kad nailazim na iste misli u različitim knjigama, iste opise izrečene na “drugi način” i da ne nabrajam dalje… I prestajem pisati jedno vrijeme, pa opet u krug.
Uzalud ovaj tekst, ali eto. Došlo mi. Žaljenje. Za onim vrlo mladim godinama kada sam na književnost gledala s romantičnim pogledom i jedinim utočištem od Svega. I dalje je utočište, ali pogled je drugačiji. Kulise su se rastvorile ispred mene i pokazale šta stoji iza. To što mi se ne ne dopada jeste moj problem. Na koncu, ostaje pitanje: Šta ja to hoću? Šta bi drugačije i kako?
Čovječanstvo je dovoljno staro da ne preostaje ništa drugo nego da ponavlja samo sebe u svim oblicima, na svim područjima, a ne samo u književnosti.

Roberto Bazlen

Bazlen nikada nije namjeravao da njegovo pisanje ima koherentno književno jedinstvo. “Prijatelji i neprijatelji – tvrdi Roberto Calasso – žalili su zbog Bazlenova kontinuiranog izbjegavanja književnog djela. Ali pokazalo se da je ova vrsta eluzije jedno od njegovih glavnih otkrića. […] ovdje nema književnog djela, samo nekoliko raštrkanih bilješki koje urednici sastavljaju kako bi napravili knjigu. […] pokušaj da se njegovo ime poveže s ovim spisima pokazao se prilično uzaludan. […]. Tekst Bazlenove Note senza testo, (Bilješke bez teksta), je uvijek bio negdje drugdje.

“Vjerujem – navodi Bazlen – da više nije moguće pisati knjige. Zato ne pišem knjige. Gotovo sve knjige su fusnote koje su prerasle u sveske (volumina). Pišem samo fusnote.” Bazlenova oštra izjava odmah se otvara suprotnim tumačenjima: s jedne strane, ideja da su “gotovo sve knjige fusnote” mogla bi se čitati kao postmoderna avant la lettre; s druge strane, to se može shvatiti kao duhovitost iskusnog intelektualca.”

Of fragments and footnotes: Absence and Invention of the Text in Roberto Bazlen.

O očajničkom traganju za Robertom Bazlenom

http://durieux.hr/wordpress/knjige/proza/wimbledonski-stadion/

Duras

Lutajući Parizom tih proljetnih dana 2018 godine, gledala sam da na svaki način izbjegnem nagovor koji kao da je dolazio sa svih strana, pritisak have to see “veličanstvenost” Eiffelovog tornja. tog grdog apsurdnog simbola jednog raskošno privlačnog grada. Držeći se raskalašnog Montmartrea i zavodljivog počivališta Montparnassea uspjela sam izbjeći tu čeličnu grdosiju. Pariz me osvajao svakim udisajem, smiješio mi se tamnoputim licima žena u raskošnim haljinama kričavih tropskih boja, izmicao pod nebrigom nemarnih konobara, strahovite buke ritma grada, i opet me zagrlio  prosjakinjom s bijelim zecom pored Notre Dame pred kojom sam izgubila dah  priklanjajući se uz Seinu. No za sve je bio dovoljan tek čas osim za grobara Montparnassea koji nije znao ko je Duras. Njemu su trebale duge minute da pronađe vjerovatno posljednje počivalište dvojnice Lole V. Stain. Tu sam se ukopala znajući da će me ovaj grad uvijek i ponovo sebi prizivati.

Putovanja

Putovanja

Ostaje mi sumnja iznikla iz podmuklog osjećaja da je svako moje putovanje bijeg sa statične pozornice na onu pokretljivu, nomadsku, uvijek u pokretu pozornicu, s nestalnom ulogom ili u potrazi za nekom drugom – sa željom da se ne vratim više. Ipak, moja putovanja su uvijek vraćanja samoj sebi. Pitam se ko je tada ona žena koja ne putuje? U čijoj koži živim, dišem, opstajem? Simulakrum – na koncu se sve svodi na isto – različito – isto, itd…  Povratak se uvijek zadesi. Gdje je tu izbor? Evo ga, uvijek tu, no koja je njegova cijena? Nema cijene, jer je beskoristan, neupotrebljiv, besmislen upravo zbog toga što nas uvijek vraća na isto, iluzorno a prapočetno. Nesnošljivost bitka.

LJUBAV

2009 – 2021

Često pomislim da pričam u prazno kad ti se obraćam, pa opet vjerujem da me čuješ, da si negdje gdje ja pristupa nemam, ali da slušaš moje suze, da osjećaš bol moju i ljubav, iznad svega ljubav koju sam ti davala dok si bio među nama i koju ti još moje srce šapuće svakoga dana, svake noći. Ljubav. Tek u nedostajanju, u odsustvu spoznajem kolika je bila ljubav koju si davao i koju sam ti davala i dalje dajem. I molim samo da mi dolaziš u san da te vidim. Nedostaješ mi toliko da se i sama u pepeo pretvoriti želim samo kad bih znala da ću te negdje opet sresti. Veliki, srčani, zgodni moj. Sve je odjednom napola. Ništa cijelo. Samo napola. Pepeo.

Asocijacija na jedan života W.G .SEBALDA

Asocijacija na jedan dan života W. G. Sebalda

Ostaviti strah sa strane, ići mimo njega, promatrati ga tek periferno a živjeti život kao da ne postoji; u nadi da ga mogu napustiti ili da ću ja biti napuštena od njega. Mogu li? Ciklona koja ne čupa drveće niti ga obara već ga pritiska snažno da se sporo sporo priginje, savija k tlu, predaje umiranju; bez slomljene grančice, a tren prije postojano i čvrsto. I čovjek iza prozora, stakala napetih od tlaka, skoro da će mu se da mu se u lice rasprsnuti, no on ne može da prestane da gleda kako stablo po stablo u agoniji život napušta. Nikad nije priznao da je gorko plakao u tim strašnim časima. Među njegovim ispisanim riječima još se naslućuju zaostali tragovi soli. Poslije je gledajući u prazninu nabrajao zviježđa koja su se u nastaloj praznini pustoši ukazala kao utjeha, Strah kao naličje bola. I obrnuto. Opet je zemlja podrhtava i ja s njom. Čekam onaj ne tako davni spokoj, grabim ga sjećanjem, znam da će se povratiti. Sada sviće, čujem pjev ptica i ipak odlučujem da je sigurnije ne zaspati; najgore je kad vas u snu zaskoči, iz sna prene i  nastavlja danima poslije sporo sporo sagibati, sve niže niže iščekujući da se predate.