Tragajući za Lolom V.Stajn

Naravno da te se sjećam, Thomas

Istini za volju u nekom trenutku zaboravila sam gospođu

I tri bijela leoparda podno njezinih nogu

To mi se dogodilo na Trgu republike

u očajničkoj potrazi za Lolom V. Stajn

Zatim i u prešetavanju satima Knez Mihajlovom

A onda se zavlačeći u lagune

Spuštajući se u vulkane

Pentrajući se po Delfima

Ne, nisam je pronašla

Na sve strane nudili su mi jednog istog ljubavnika

kojeg sam davno ostavila

Nudili su mi Tarkvinijske konjiće

taman kao da ih mogu uzjahati

Nudili su mi Branu na Pacifiku

kao da je mogu probiti

Nudili su mi Bol vrlo tanku, vrlo malu, vrlo povoljno

A uz nju kao poklon Stvarni život

 

Uzalud

Lola V.Stajn doista se zagubila

A ja odustala od potrage

Nadjačala me zanesenost slobodom

Da, slobodom onom koja se ne može dostići blizinom

tek udaljavanjem od mjesta bivanja

mada je i to pusta obmana

I to čak

Znala sam gdje god se krenem čeka me pusta zemlja

i ptica koja zavarava ponavljajući

da požurim iza prvog ugla

kroz prvu kapiju i da to učinim brzo

(Dogodilo mi se da sam od sreće prolupala tražeći ulicu nekog gospodara Jevrema)

I tako sam Thomas, prišla bliže tom gradu za koji mora da nisi ni čuo

Nemoj grad

Jer ja grada nemam

Ili su svi gradovi dom

To je sada posve svejedno

Evo me opet u tvojoj Pustoj zemlji

U centru Stvarnog života

Među šupljim ljudima kakva sam i sama

Još s vjerom da ću pronaći tu djevojku

blijedu i zanesenu od očaja nad jednim jedinim časom

odvojenim svojom strahotom od svih drugih časova života

8 XI 2017

 

Advertisements

LJUBAV KAKO TO IDE

Otvaram mogućnost da bi moglo biti zaista do mene. Sva ta bića koja nakon nekog vremena počinju vidljivo patiti u suživotu sa mnom, a u početku bivaju tako sretna u mome prisustvu. Mistično je šta se to poslije dogodi s njima u mome prisustvu.Otvaram mogućnost da sam nekakva zlokobna spodoba nesvjesna same sebe, nesvjesna svoje moći da unesrećim druge.
Kao što otvaram mogućnost da svi ti bivši životni saputnici jednostavno ne mogu da se nose s mojim bićem, mojom prividnom samodostatnošću, mojom pomirbom s odnosom kakav biva nakon izvjesnog vremena, nespremnošću da nešto mijenjam, da izmišljam već izmišljeno, da zabavljam, ukratko, da se upinjem da opstaje ono što nepovratno prolazi, a s čime se oni očito nikako ne mogu da pomire.
U suživotu je dvoje ljudi, tako da najčešće ne znam, kad osjetim prve naznake nesreće u drugoj osobi, naprosto ne znam šta mi je činiti dok se dotična druga osoba počinje vrpoljiti i dan po dan stavljati do znanja da više nije kako valja, da su neke stvari, osjećaji, okolnosti minule, da nedostaju, što ni mene ne raduje, ali se ne opirem, bar ne vidljivo i svjesno.
Otvaram mogućnost da je u pitanju moja energija, neka vrsta energije u meni koja zrači nesrećom po druge. Ali..Ja nisam nesretna osoba. Prije bih se ocijenila kao ona koja pušta da bude to što jeste, istina, možda bezvoljno, možda ravnodušno, no takva sam.
Pitam se šta ti partneri zapravo žele doli stalnih promjena do kojih meni nije stalo.Kakav nemir ih tjera da ne mogu uživati u miru odnosa, (veze), takvog kakav jeste, kakav postane nakon određenog vremena u svih, naravno, što ta činjenica ne pomaže, jer se oni u prazno trude da stvari vrate na početak, što je svakako apsurdno, jer je naprosto nemoguće. Čudo je posmatrati kako se vrte u krug uvjereni da će promjenom osobe promijeniti sve, vratiti onu prvobitnu sreću.Istina, hoće, za početak, za kratko vrijeme, kao što je to bilo i sa mnom.
Ne možemo zadugo popunjavati prazninu jedni drugima, ali malo to nas razumije i prihvata. Uporno traganje za imaginarnom osobom kakvu gledamo uz sebe, osobom za koju se na koncu uspostavi da ne postoji. Ali ko će sve te ljude uvjeriti da je u njima ono što traže, a ne u drugom čovjeku kako to slijepo vjeruje većina njih.
Ipak, ona mogućnost na početku ove priče me i dalje intrigira.
Nešto mi nije sasvim razumljivo u cijeloj ovoj stvari.

11 VIII 2017

„We used to believe
In the good old days
We still receive
In little ways
The Things of Kindness
And unsporting brow
Forget and allow“

J.M.

Ostati ili otići

Željeti otići i željeti ostati. Podijeljenost i nemir. Izlaženje iz zone
neugode za koju još slabašno vjerujem da je zona ugode.

Misliš da je sve što se dogodilo nepopravljivo-pita
Ništa nije nepopravljivo-odgovaram, ali ne vjerujem u taj glas

Željeti biti sam i strahovati do kada se samoća može izdržati.
Željeti ostati s tobom i strahovati od osjećaja neprihvatanja naoko prihvaćenog.
Prihvatanje bi bilo odricanje od svega što u životu poštujem i vjerujem:
stepen nesreće broj jedan.
Neprihvatanje bi bilo neizvjesnost, poražavajući uzmak, za koje nisam
sigurna da li ih želim: stepen nesreće broj dva.
Nije ovdje riječ o opraštanju, ne.
Željeti ostati i željeti otići. Ovaj osjećaj još nisam upoznala.
Ovaj razdor koji zna trajati satima da bi zatim nastala pomutnja
kad više ne znam ni šta misliti ni šta osjećati.

A ti i dalje lažeš

Opisujem ljude oko sebe. Po liku, po djelu. U mislima ih seciram, dijelim ih, prosuđujem ih, sudim im. Onako, čisto iz navike kako to većina nas čini.
Mada, opažam nešto u zadnje vrijeme, opažam to sve češće, opažam to sve jače dok hodim ulicama, dok izgovaram riječi, dok ne gledam i gledam, opažam, dakle, kako sam sve manja, sve neprimjetnija, sve otpisanija, sve slabašnija-u ogledalo svoga uma, u ogledalu svoje duše, sve prozirnija, sve tanja. Kao da nestajem. Ali polako. Ne prepoznajem se više, zapravo jedva da se vidim kako prolazi vrijeme, kako prolaze dani, kako godine idu. Sa samom sobom nisam više na ti, nisam ni na čemu.
A ti ljudi, gore spomenuti, kao da sve više rastu, kao da sve više jačaju, čine se odlučni, provode namjere, ispunjavaju svoje snove, ostavljaju one koje treba ostaviti, ohrabruju me onako usput, iz daljine, ti divovi koji sve mogu. U mojim praznim dupljama gdje su se nekad nastanjivale oči. One moje tamne bistre oči koje još pamtim.
Draga, zašto to sebi dopuštaš-ponekad začujem tihi vapaj iz dna svoje duše i nastavljam dopuštati dalje.
Nečija kletva me stigla. Mene koja ne vjerujem u kletve.

 

„We used to believe
In the good old days
We still receive
In little ways
The Things of Kindness
And unsporting brow
Forget and allow“
J.Morrison

???

 

Želim pisati, danima već, sedmicama, mjesecima bih htjela roman započeti. Međutim, nemam inspiraciju, a ne želim jednu od onih koje od patnje dolaze kako je to već bivalo.

Istina je da se pitam da li ja možda želim da želim pisati…I to ozbiljno. Jer, budimo realni, ja uopšte ne pišem. Nedavno sam napisala tu priču Džem, a pisala sam je mjesec dana, onako bez srca, za vježbu, tek da pišem. Zatim sam još prije počela nekoliko priča i, naravno, ostavila ih, po običaju, nedovršene. To uvijek radim.

Ali činjenica je da mi ne izlazi iz misli da hoću pisati, a kad kažem pisati, mislim na roman, savršen roman, a ne na priče, (priče ne bih), ili nešto tek osrednje. Znam svoje potencijale. Napisala sam dva romana do sada, istina jedan sa 19 godina, drugi devedesetih, a uz to imam zbirku pjesama. Sve stoji neobjavljeno, nemam volje da nudim, a još mi je preko veze ponuđeno objavljivanje, ali-ne. Ja nisam ni na to pristala. Šta je meni??? Smatram da sam u nekakvom sosu što se tiče pisanja, ali ja nikako da dokučim o čemu se tu radi. Jedno vrijeme sam mislila da je lijenost u pitanju, međutim, nije. Osjećam kao da me neka tajanstvena sila odvlači od pisanja, druga sila vuče da pišem, samo što je ona prva jača. Očigledno. Da li je to strah? Najbliži odgovor mi se čini-strah. Strah koji je zaostao i ostao, jer sam uvijek pisala kad mi je u životu bilo jako teško, jako. Osim onaj prvi roman s 19 godina, tada sam bila sretna dok sam pisala. Sve poslije je proizišlo iz nekog bolnog događanja u životu. Došlo je do toga da namjeravam otići na hipnotičku seansu, pravu, duboku hipnozu, ne bi li otkrila šta mi se događa u vezi pisanja. Ovo stanje je raspeće, bez pretjerivanja.

31august/1septembar

PORUKA

PORUKA

MAK DIZDAR
Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera
I srušiti do temelja moj grad
Blažen u sebi
Veleći
Uništen je on sad
I uništena je
Nevjerna
Njegova
Vjera
I čudit ćeš se potom kad čuješ kako
Ponovno koracam
Tih po gradu
Opet te
Želeći
Pa tajno ćeš kao vješt uhoda sa zapada
Moje želište sažeći
Do samog dna
I pada
I reći ćeš onda svoje tamne riječi
Sada je ovo gnijezdo već gotovo
Crknut će taj pas pseći
Od samih
Jada
A ja ću začudo još na zemlji prisutan sniti
Pa kao mudar badac sa istoka
Što drugom brani da bdije i snije
Sasut ćeš
Otrov
U moj studenac
Iz koga mi je
Piti
I smijat ćeš se vas opijen
Kako me više neće
Biti
(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim
Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem
Ti ne znaš ništa
O hladnom zdencu
Iz koga ja
Pijem)
Sa juga lukav robac prerušen kao trgovac
Vinograd ćeš moj do žile sasjeći
Pod nogama ubogim da
Bude manje hlada
I ponor veći
I više glada da ima
U staništima
A ja ću ti ovako iz daljine
Svoju prastaru
Istinu
Izreći
(Ti ne znaš ništa o znacima vinograda
Niti vinogradara
Njegovog
Ti ne znaš vrijednost takvog dara)
Da tavorenje moje na tvrdoj zemlji
Veoma je kratko
Ali opako
Ništeći njegove prave pojave
Utvrđuješ ti
Upravo tako
Njegove
Jave
I
Njegove
Sne
Oružnik si najzad najstrožiji
I istražnik božiji
Krvav do očiju
Do očaja
Bijesan
Od borbe
Za žive
I mrtve
Robe
Zapalit ćeš me znam na kraju priče
Zapalit ćeš me znam
Na tvojoj presvetoj
I svijetloj
Lomači
Koja
U
Tebi
Eto
Već
Niče
A ja se na tome tvome strasnom
I strašnome
Stratištu
Neću
Niti
Po-
Maći
I bit ću vjeruj kao stanac kamen
Dok posao svoj ne svršiš
I ne svrši
Posao
Tvoj
Plamen
Taj kraj takav slavit će
Tvoj trikrati
Amen
Amen
Amen
Na mome mjestu
Ležati će pepeo
Za kojim će se otimati žene
Al ostat će zato poslije mene
Na prvoj kamenoj gromači
Iz nekih dobrih
I bolnih ruka
Procvala
Cvjetna Poruka
Kada učini ti se da cilj tvoja je
Svrsi tvojoj najbliža –
Znaj da jest
I tijelo to
Njegovo
Bilo
Samo
Časita
Njegova
Hiža
Ti tijelo dakle njegovo tek uze
A tijelo to bijahu za njega –
Zatvor njegov
I njegove
Suze
(Ne rekoh li ti već jednom
Da o meni zaista ne znaš ništa –
Da ne znaš ništa o mome luku i strijeli
da ne znaš o mome štitu i maču
Da nemaš pojma o tim
Ljutim oružjima
Da ne znaš ništa o mome bijednom tijelu
Niti kakav on žarki plamen
U sebi
Ima)
Čekam te
Jer te znam
Doći ćeš opet jednog dana
(Zakleo si se čvrsto na to
Na kaležu na križu na oštrici mača
Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)
Pa
Dođi
Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka
Kao na goleme ledine i strašne vode
Što donosi ih sve jače
Ova noćna rijeka
Tmača

 

OPROSTITI

To nije bio isti trenutak kao ovaj. Ne možeš se okrivljavati. Sada misliš da je trebalo na drugačiji način, ovaj način na koji trenutno misliš, ali tada to očito nije bilo tvoje mišljenje.
Reći ćeš: Ali ja sam ista osoba! Kako se moglo dogoditi da u onome trenutku ne razmišljam i ne postupim kako sada mislim da je trebalo, da treba tada.
Nekako, ne radi se tu o tebi, radi se o nečem višem od tebe, kažem višem, jer je nedokučivo, poricateljsko, izmičuće, nešto što ti hoće reći: Ne, ti nisi ista osoba u svim trenucima. Ako se tu uopće radi i o kakvoj osobi. Bit je, evo, da ne znamo ni o kome ni o čemu se radi. I taj trenutak nije jednokratan, ponavlja se kroz cijeli život pri tome prelazeći u teško uhvatljivu množinu: trenuci. Nebrojeno trenutaka za koje možeš reći da je trebalo drugačije, da to nije bilo tvoje mišljenje, djelo nalik tebi, da je ovo u što sada vjeruješ kao ispravno, ono što je trebalo izgovarati i činiti tada, nekada, bilo kada. Ti jesi isto što i tada.
6 maj 2016
Nikada se nećeš moći iskupiti. Ne zbog onog što učini, ne. Već zbog bezosjećajnog nepokajanja koje izvire iz svake tvoje riječi, geste, pogleda, mimike lica, pri spomenu te teme.
Nikada ti neće biti oprošteno, jer se nikada nećeš pokajati. Tvoje navodno kajanje su samo prazne riječi o pokajanju izgovorene kao na nerazumljivom jeziku, jer se u njima osjeća bezosjećaj.
A i oproštaj i tako nema smisla. Šta je oproštaj? Ta riječ je bez pojma. Ta to ne postoji.
10 maj 2016
Otrpljivati bi bilo zgodnije za reći. Jer kad kažeš: opraštam, govoriš, trpiti ću to što me povrijedilo, ponizilo, ojadilo; otprljivati ću. Oprost je samozavaravanje, potiskivanje, utjeha za osobu koja izgovara: opraštam ti. U najbojem slučaju, može se utonuti u spasonosnu ravnodušnost, ali ne upoznah mnogo onih kojima je to uspjelo.
23 maj 2016
I naravno da se nećeš složiti sa mnom. Jer što bi ti, što bi, (da kažem svi mi?), bez prikladnog pojma “opraštanje” i svega onog što iza istog stoji?
Da, doista, zamisli svijet, zamisli ljude u jednome svijetu gdje nema opraštanja, drugim riječima, kako već rekoh, svijet bez otrpljivanja koje utjehu pruža kad te zlo i naopako zadesi od koga.
Vjeroujem da ti, bar ne trenutno, ne pada na pamet da bi taj svijet mogao biti i božanstven?
Prvo sto na um pada da bi to bio svijet gdje sam vrag u potpunosti caruje. Ne djelimično kao sada.
Da, obe opcije su otvorene, ali nekako mi naklonost na prvu pada.
Dosjetiti ćeš se zašto.