Povodom izlaska knjige

Par godina pripremajući građu te konačno dovršivši svoj treći roman, koji sam jedini odlučila objaviti – te je u procesu  izlaska pred javnost – javila se potreba da kažem par riječi o njegovom nastanku.
Dugi niz godina ponavljali su mi se snovi o ludilu i ludnicama poticani mojim strahovima od istih koji su se vukli još od djetinjstva.Naime, bilo je par osoba s kojima je moja majka bila u bližem ili daljem doticaju i od kojih sam se iz objašnjivih  dječjih razloga plašila.Posjete psihijatrijskim odjelima na kojima je prebivala, istina na kratko, jedna od majčinih prijateljica, a potom i otac, igrom slučaja smješten odmah iznad psihijatrijskog odjela jedne bolnice, a što se ponavljalo u sporadičnim vremenskim razmacima, urezale su mi se u pamćenje kao slike drhtavih figura u blijedo plavim “uniformama” koje se kreću oko bolnice, mrmljajući sebi u bradu ili tražeći cigaretu uz neprestano i ubrzano ponavljane riječi “cigar, cigar ili daj cigar, daj cigar” ili smijeh koji je sablasno  odjekivao s bolničkih prozora i na koncu, možda i najgore – strano-prazni i mučenički pogledi tih zatočenika.
Dugo vremena kasnije znalo se dogoditi da zaboravim na sve navedeno no ostao je još godinama u meni strah od gubljenja razuma očigledno potaknut mračnim podsvjesnim procesima koje sam tek intuitivno naslućivala u časovima prisjećanja na djetinjstvo i ranu mladost vezano za već spomenuto. Nerealan no snažan otpor prema približavanju bilo kakvoj bolničkoj ustanovi još me dugo pratio u obliku grčenja želudca ili hladnog znoja koji me oblijevao pri samom pogledu na ta zlokobna zdanja.

I konačno, danas mogu reći da je strah od “onih drugačijih” i ustanovama u kojima su zatočeni napokon netragom nestao.Dok ovo pišem još vidim niski zid koji je opasivao opću bolnicu u našem gradu preko kojeg smo ocu donosili cigarete i hranu, a pored bolnice, kako prikladno, kućicu mrtvačnice pred kojom sam u par navrata prisustvovala sahranama ljudi koji mi nisu značili ništa.
I ne znam kako i u kojem trenutku se dogodilo da sam jedne večeri, u nekom neočekivanom, čudnovatom času, doživjela viziju agonije onih koji su stoljećima proganjani i izgonjeni, zatvarani i mučeni pod stigmom ludila, te tako pretočila u ono što slijedi. Možda sam se na taj način htjela „opravdati“ zbog svojih strahova koji su ipak na kraju krajeva značili jednu predrasudu ili da kažem osudu prema tim drugačijima, vječnim izopćenicima od strane “normalnih.” Jer tako nas uče od malih nogu, zar ne. Proces pisanja romana tekao je spontano, , dakle bez predumišljaja i određenog plana u prvim časovima kada sam ručno počela zapisivati navalu misli koje su se jedne noći pojavile iz neočekivano pojavile. I sve dalje je teklo na isti način, bez plana i programa kako dalje… I tako, opet usred jedne noći roman je nakon dvije godine pisanja bio završen, kao da se sam od sebe završio, samo sam prestala pisati – jer više u meni nije bilo ništa za reći. Moram istaknuti da mi je od velike pomoći bila knjiga Istorija ludila u doba klasicizma – Michel Foucault kao i proučavanje teorije komunikacije – Paul Watzlawick.

Uskoro naslovnica i predstavljanje!

Bijeli lovac

Kažu da se Bijeli lovac pojavljivao za puna mjeseca ponad sela i da su ga mnogi vidjeli, ali iz daljine i kao na nekakvoj uzvišici koja nije postojala, pa se dalo zamisliti da je zapravo lebdio mada to nisu rekli. Stajao je u noći i posmatrao. Ne sjećam se jesu li pričali koje su mu bile namjere, koja je bila svrha njegove pojave. Ili su mi rekli no ja ne pamtim. Pričali su o njemu kao o zastrašujućem duhu ili je to moj umišljaj nakon mnogo godina kad su mrtvi svi koji bi mi znali još jednom pričati o pojavi Bijelog lovca. Vjerujem da je doista postojao, jer mi je mama rekla da joj se jednom – kad ju je otac iz ne sjećam se kojeg razloga istjerao da spava van kuće – ukazao i da se prestravila ugledavši ga kako je promatra iz ne tako velike daljine. Već godinama ga niko više ne spominje. Već godinama je to postala bajka pokojnika za nove generacije u selu.

Kako ponovo

2021, 25. 01

Tek opasno mjesto za življenje da je svijet – pomišljam kako lako na takav način mogu doživljavati ovaj planet. Opasnost je vrebala u snu – prenijeti strah iz jave.  Gdje su snovi iz mladosti rane, kad se mislilo na osvajanja, na slavu, na beskrajnu sreću, kad se vjerovalo u nevinu ljubav ili strast koja se ne gasi? Kad se na smrt gledalo kao nešto prozaično što se događa negdje daleko i nekome trećem, a patnja kad je bila tek hirovita tuga od koje se stvarala poezija. Zar ne bi to vrijeme moralo da još uvijek postoji negdje paralelno, negdje blizu, pored? Ili možda u samoj meni zatočeno strahom od straha, nevjerovatno u prostodušnosti svojoj, stavljeno ad acta kao deluzija godina koje nisu znale?

SOBA GLAVA

Upravo izišla iz štampe moja već najavljena zbirka odabrane poezije

117 sablasnih časova života

I prije nego što se ulovila između korica knjige ova se poezija porađala pod skutima vječno crvenog Mostara, grada u otporu iščeznuća, a potom Zagreba koji je nestrpljivo prizivao, da bi se prošetala zatim ulicama Pariza, plovila nevidljivim brzacima Seine i zastala na čas bez daha na Cimetière du Montparnasse, spuštajući se pored M. Duras tiho, posve tiho ne prelazeći preko usana u strahu da ne uznemiri njezino konačno uspokojeno srce. Konačno, uz prvu jutarnju kafu u tmurni no sretni sat, zaigrala je u neočekivanom osmijehu velike crne žene omotane haljama blještećih boja na uglu bučne Rue de Clignancourt spremna već sljedeći čas da napusti taj veličanstveni grad zarobljen zaglušujućom bukom i vine se ka nebesima na krilima čelične ptice obećavajući povratak u stihovima.