Bez naslova što je također naslov

Nakon devet mjeseci još uvijek ne znam o čemu pišem, ali uporno nastavljam.

Advertisements

Slava

Čitajući Kortazarove Školice razdvajam se. Jedan dio mene misli kako je roman dobar , kako sam iz njega doznala mnoge toga, (a čemu sve to nakupljanje silnih informacija?), kako je odlično napisan, itd…Drugi dio mene vidi piščevu prepotenciju kojom kao da je htio podastrijeti svima na znanje koliko je toga pročitao, koliko toga zna, u koliko toga je upućen…Jer svako malo ide spominjanje ovog ili onog pisca, slikara, muzičara, ma koga sve ne, a ono kao raščerupana enciklopedija svaštara koja puni glavu bezbrojnim nabrajanjima poznatih osoba, naravno, većinom umjetnika. Slava, slava sjeme joj se iskopalo!

kortazar.jpg
U čemu je moj problem? Fali mi Marias i dalje, fali mi. Osjećaj je sličan kao kad iz očaja ideš u krevet s nekim tek iz potrebe za seksom, a ovamo žudiš za drugom osobom koja ti je postala nedostižna pri čemu je rezultat frustracija.
Uz sve ostalo, hvaljeni
i velepoštovani Hulio mi uopšte ne daje inspiraciju, a ja sam usred pisanja romana i treba mi…O Marias! Borgesa izbjegavam, jer neću da me po drugi put zavede i ostavi tek tako. Ali hajde dobro, bar sam dobila, (od Kortazara), neke informacije koje su mi trenutno važne i roman je, kao već rekoh, dobro napisan. Zanimljivo je da me podsjeća bar na tri pisca po stilu i svim vragolijama koje je izveo u Školicama. Već par dana sve mi se ovo vrti po glavi. Vruće su noći.

Razmišljaji

Zašto uvijek kad je tebi dobro ja prestajem postojati? To se od početka pitam. Da li je u pitanju sebičnost pred kojom se u plamenu strasti zatvaralo oči? Je li greška u meni, u tebi ili tu nema nikakve greške već je jednostavno u pitanju stara priča: s prestankom fizičke strasti , (a strast je žalosno kratkog vijeka), ona jaka ljubav se može dugo održati, ali kad tad jedan ptić počne bježati iz gnijezda. Jesmo li doista prokleti tako da nas je neka nepoznata sila osudila da nikada ne iskusimo trajnu sreću? Da uvijek tražimo više, bolje, da nam ono svakodnevno, što nam je na dohvat ruke kad tad dosadi i tako počne kraj. Počinju nas održavati u zajedništvu interesi, navika, u krajnjem slučaju, a i najgorem-ovisnosti jednog o drugome koje, uz put budi rečeno, nemaju veze s ljubavlju. Na koncu, najcrnji scenarij je ona pomisao da je ljubav izmišljaj, da je isfantazirana, da postoji samo tjelesna strast, a kako ne možemo da se pomirimo s njezinim nestankom, izmislili smo ljubav. Mislim na partnersku ljubav. Počinje onako podmuklo neprimjetno: polako se smanjuje strast, zatim sve rjeđe ono „volim te“ koje se na početku izgovaralo svako malo, zatim lagane netrpeljivosti jednog naspram drugoga koje se uspješno prikrivaju, a ponekad direktno pokazuju. U najboljem slučaju, zadržava se ona međusobna nježnost koja u prijevodu znači.draga si mi/drag si mi. A zatim želja da se bude negdje drugdje, s nekim drugim, samo što manje jedno uz drugo, što manje. Odjednom je svugdje ljepše više nego u vlastitom domu. Međutim, ono što je najteže kad do toga dođe jeste priznati samome sebi da je došlo vrijeme kraja.

Nekima to, istina, ide lakše, dok se drugi razapinju sami u sebi u nemogućnosti da se pomire s onim što je odavno postalo očevidno; smišljaju se razlozi za nastavak, prikupljaju argumenti, živi se od sjećanja na najljepše dane, hoće se nastaviti na račun stare slave. Neki ljudi, a izgleda da su u većini, jednostavno ne mogu podnijeti da budu ostavljeni, pa čak ni da oni ostave nekoga. Ipak, toliko je njih koji otrpe tu prvu krizu, drugu, treću i ostanu zajedno vezani navikom, ovisnošću, interesom ili „dragošću“ u uvjerenju da je to ljubav. Gledajte, možda to i jeste ljubav na kraju krajeva.

Što pri svemu tome zaboravljamo? Uvijek i zanavijek.

Zaboravljamo da iako nađemo novog partnera/partnericu da će se ponoviti isto identičnim redom. Zaljubljenost, strast, prolazak strasti, možda ljubav…I kraj. Koliko nas samo život provodi tako, upadajući iz veze u vezu i svaki put misleći „ovo je ono pravo, to je to, nikad nisam ovako volio/voljela! Pa opet iz početka.

Sve ovo se ne odnosi na one koji zaglave s osobama koje ih ne šljive ni 1%. One opsesivne koji svoju opsjednutost nekom osobom nazivaju ljubavlju.

Kao da nismo monogamni, zar ne?

Perem ruke od ovih „razmišljaja“

У боју сутра на ме мисли

„Не познајем те, не знам ко си, нити сам те икада у животу видио, не тражи ништа од мене и не говори ми њежне ријечи, јер нисам више што сам био, нити си ти оно што си била; тако се говори, прије или касније.“

welles

H. Marias, O.Welles, (Ponoćna zvona), Shakespeare, Henrik IV, Rikard III, itd…

Americana

Volim kako Don DeLillo piše. Prethodne godine pročitala sam roman Bijela buka, a ove, nedavno, Umjetnica tijela. Međuti, evo, čitam sad roman Americana i nije mi jasno kako jedna ovakva knjiga može biti okarakterizovana kao nešto izuzetno dobro. Prešla sam preko 100 stranica i nije da mi na neki čudan način nije lijepo dok čitam ovu knjigu iliti, doslovno rečeno piščevo ćaskanje-pisanje o životu nekog bezveznog lika, ali roman sam po sebi djeluje svako malo besmisleno. Doduše, kad se osvrnem na sve smeće koje izdavači izbacuju…Onda mogu reći da je roman dobar, a da ne znam objasniti zašto. Radi se o tome da mi se ne da da prestanem ga čitam, a u isto vrijeme rado bi da ga zauvijek zatvorim. Svašta! Da, svako malo besmisleno. Ali nešto ima, ne znam šta. Možda mi se sviđa upravo besmislenost? I šta je uopšte besmislenost, a šta smislenost. Ma!

Ricardo Reis ili Pessoa

saramago     anais nin

Dok čitam Godina smrti Ricarda Reisa zadivljena strašću, umijećem, nadahnućem kojima je pisan ovaj roman posvećen Pessoi, jer je Ricardo Reis samo jedno ime, jedan heteronim kojima se služio, dakle, dok s velikim zadovoljstvom čitam tu izuzetnu knjigu, odjednom mi pada na pamet Knausgaard. Ne znam kako, ne znam koja je poveznica, ali mi pade na pamet njegov roman Moja borba iliti prepričavanje vlastitog života, pa se upitah koliko neko može uistinu prenijeti riječima u roman svoj vlastiti život, kako unutarnji, tako i vanjski. Koliko god se trudili biti iskreni, napadno otvoreni, na oduševljenje čitatelja, (asocijacija na Big Brother), ipak nekako mislim, ako već iznosimo sav čisti i prljavi veš pred svijet, koliko smo još zadržali u ormaru tog prljavog i čistog veša, svjesno ili ne. Koliko dobro sami sebe vidimo u ogledalu? Ipak nas drugi možda objektivnije vide, a mi smo po prirodi pristrasni i subjektivni prema samima sebi, zar ne. Ovo nije pitanje, samo razmišljam. Nije ni tvrdnja. I dalje samo razmišljam. Sad mi se opet nadoveza i Anais Nin i njezini izvrsno napisani dnevnici koji nikada nisu dostigli slavu jednog Knausgaarda, što je ogromna nepravda s obzirom na to da su njezini dnevnici pisani mnogo kvalitetnije i poetičnije od spomenutog gospodina, ali, eto, on je muškarac, pa onako sirovo i bez ikakve umjetničke kvalitete je sasuo u roman svoj život, mada smatram njegova djela dnevnicima, a ne romanima. Ne poričem da ga je zabavno bilo čitati, ta ko ne voli zavirivati u nešto takvo. O čemu ja pričam? Da, zamislila sam se nad tim kako se naširoko trubi da je Knausgaard bez dlake na jeziku, ali to može popušiti samo prosječni čitalac kojem je štivo  50 nijansi sive i ostali shit koji se uvaljuje u književnost. Zamislila sam se koliko zapravo možemo otkriti o sebi s namjerom da to prodamo javnosti? I tu nastaje psihološki trik. Pik! Jedno je pisati dnevnik samo za sebe, a drugo ići s namjerom da na tome zaradimo i da to cijeli svijet čita, tako da…Ne da mi se dalje. Ostaje mi nejasno kojom kombinacijom je moj um spojio remek djelo Saramaga i ispovijesti Knausgaarda. Pogotovo ako se sjetim da sam ovog drugog čitala jako davno. Ne volim analize, pa neću dalje.

Tragajući za Lolom V.Stajn

Naravno da te se sjećam, Thomas

Istini za volju u nekom trenutku zaboravila sam gospođu

I tri bijela leoparda podno njezinih nogu

To mi se dogodilo na Trgu republike

u očajničkoj potrazi za Lolom V. Stajn

Zatim i u prešetavanju satima Knez Mihajlovom

A onda se zavlačeći u lagune

Spuštajući se u vulkane

Pentrajući se po Delfima

Ne, nisam je pronašla

Na sve strane nudili su mi jednog istog ljubavnika

kojeg sam davno ostavila

Nudili su mi Tarkvinijske konjiće

taman kao da ih mogu uzjahati

Nudili su mi Branu na Pacifiku

kao da je mogu probiti

Nudili su mi Bol vrlo tanku, vrlo malu, vrlo povoljno

A uz nju kao poklon Stvarni život

 

Uzalud

Lola V.Stajn doista se zagubila

A ja odustala od potrage

Nadjačala me zanesenost slobodom

Da, slobodom onom koja se ne može dostići blizinom

tek udaljavanjem od mjesta bivanja

mada je i to pusta obmana

I to čak

Znala sam gdje god se krenem čeka me pusta zemlja

i ptica koja zavarava ponavljajući

da požurim iza prvog ugla

kroz prvu kapiju i da to učinim brzo

(Dogodilo mi se da sam od sreće prolupala tražeći ulicu nekog gospodara Jevrema)

I tako sam Thomas, prišla bliže tom gradu za koji mora da nisi ni čuo

Nemoj grad

Jer ja grada nemam

Ili su svi gradovi dom

To je sada posve svejedno

Evo me opet u tvojoj Pustoj zemlji

U centru Stvarnog života

Među šupljim ljudima kakva sam i sama

Još s vjerom da ću pronaći tu djevojku

blijedu i zanesenu od očaja nad jednim jedinim časom

odvojenim svojom strahotom od svih drugih časova života

8 XI 2017