Bijeli lovac

Kažu da se Bijeli lovac pojavljivao za puna mjeseca ponad sela i da su ga mnogi vidjeli, ali iz daljine i kao na nekakvoj uzvišici koja nije postojala, pa se dalo zamisliti da je zapravo lebdio mada to nisu rekli. Stajao je u noći i posmatrao. Ne sjećam se jesu li pričali koje su mu bile namjere, koja je bila svrha njegove pojave. Ili su mi rekli no ja ne pamtim. Pričali su o njemu kao o zastrašujućem duhu ili je to moj umišljaj nakon mnogo godina kad su mrtvi svi koji bi mi znali još jednom pričati o pojavi Bijelog lovca. Vjerujem da je doista postojao, jer mi je mama rekla da joj se jednom – kad ju je otac iz ne sjećam se kojeg razloga istjerao da spava van kuće – ukazao i da se prestravila ugledavši ga kako je promatra iz ne tako velike daljine. Već godinama ga niko više ne spominje. Već godinama je to postala bajka pokojnika za nove generacije u selu.

Kako ponovo

2021, 25. 01

Tek opasno mjesto za življenje da je svijet – pomišljam kako lako na takav način mogu doživljavati ovaj planet. Opasnost je vrebala u snu – prenijeti strah iz jave.  Gdje su snovi iz mladosti rane, kad se mislilo na osvajanja, na slavu, na beskrajnu sreću, kad se vjerovalo u nevinu ljubav ili strast koja se ne gasi? Kad se na smrt gledalo kao nešto prozaično što se događa negdje daleko i nekome trećem, a patnja kad je bila tek hirovita tuga od koje se stvarala poezija. Zar ne bi to vrijeme moralo da još uvijek postoji negdje paralelno, negdje blizu, pored? Ili možda u samoj meni zatočeno strahom od straha, nevjerovatno u prostodušnosti svojoj, stavljeno ad acta kao deluzija godina koje nisu znale?

SOBA GLAVA

Upravo izišla iz štampe moja već najavljena zbirka odabrane poezije

117 sablasnih časova života

I prije nego što se ulovila između korica knjige ova se poezija porađala pod skutima vječno crvenog Mostara, grada u otporu iščeznuća, a potom Zagreba koji je nestrpljivo prizivao, da bi se prošetala zatim ulicama Pariza, plovila nevidljivim brzacima Seine i zastala na čas bez daha na Cimetière du Montparnasse, spuštajući se pored M. Duras tiho, posve tiho ne prelazeći preko usana u strahu da ne uznemiri njezino konačno uspokojeno srce. Konačno, uz prvu jutarnju kafu u tmurni no sretni sat, zaigrala je u neočekivanom osmijehu velike crne žene omotane haljama blještećih boja na uglu bučne Rue de Clignancourt spremna već sljedeći čas da napusti taj veličanstveni grad zarobljen zaglušujućom bukom i vine se ka nebesima na krilima čelične ptice obećavajući povratak u stihovima.