Priče

Mala knjiga mačjeg postanka

Iz knjige mačjeg postanka

Sedmi dan dok se odmarao od stvaranja zapazi Bog da nešto nedostaje i među ljudima i među životinjama, te se zamisli i smisli: stvorit ću stvorenje na sliku i priliku dosade i gnjavaže, da ljudima, a ni životinjama mira ne daje, da se po cijele dane oglašava, tlači sve oko sebe, ne da miran san, te stalno jede i prežderava se, a u najboljim svojim časovima izvrne se na leđa i dokono spava hrčući, ali će biti izuzetno zgodan i lijep, neodoljiv oku, umilan i šarmantan. I Bog stvori mačka i prasnu u smijeh znajući kakve će neprilike praviti svima oko sebe, kako ljudima tako i drugim životinjama. Neka mu bude ime Trubica, reče Bog usput mu stvorivši i družicu te naloži Trubici da joj ime izabere. I Trubica je nazva Blublica i tako sve krenu. Razmnožiše se preko volje, jer im ne bi do toga zbog prevelike lijenosti za parenjem ili bilo kakvog drugog dijela doli izležavanja i prejedanja, doli predosadnog mijaukanja osobito u rane jutarnje sate dok ostali živalj u snu uživa. I vidje Bog da je stvorio iznimno djelo te pomisli da ga nadogradi da bude još izuzetnije. Odredi studenu veljaču da svome veličanstvenom stvorenju udahne malo živosti i da uz to bude još iritantnije, još bezobraznije i dosadnije. Tako se u veljači, na goli očaj ostalog življa, kako ljudi tako životinja, poče razlijegati stravičan mjauk nalik plaču djeteta, zavijanju bure, urlanju čudovišta, te ne prestajaše sve od ponoći do nekih sati dana. Omražen postade taj mjesec kad sna nitko ne mogaše usnuti te tako nastade i prva ljudska psovka: j … im pas mater! Tad opaziše mačke da im dobro ide te se dadoše u preglasno parenje ne samo u veljači već i druge mjesece u godini. A kako je ljudska glupost bezgranična, počeše mačke štovati te im carstvo egipatsko bi zlatno doba bivstvovanja kad bijahu najgoropadniji, a ljudi im se ponizno u dubini svoje gluposti klanjaše čineći im razne počasti kao malim bogovima. Ali i to prodje.

II dio

Kad Bog okrenu leđa rodu ljudskom i mačke padoše u nemilost. Prognaše ih u zabite kutove gradova i sela, malo tko im je pažnje poklanjao, jer svi, od ljudi do ostalih životinja, počeše se sobom baviti te smatrati ta nekad obožavana bića-nižim redom međ ostalim življem. Uskoro od ljudi ista sudbina zadesi i ostale životinje. Dakle, glupost i jad čovjeka uze posvema maha i poče vladati zemljom i vlada do današnjeg dana istrebljujući životinje, nanoseći im bol i smrt, a usput to i sebi počeše činiti i dan danas čine. Ono malo neglupih, nekrvoločnih, čista srca i dalje prepoznaje neprocjenjivost mačaka, to božje iznimno djelo stvoreno u sedmi dan odmaranja od stvaranja.

Advertisements
Standard
Priče

Isplovljavanje

(Za Jon Iturrija)   

Svaki čovjek za života bar jednom umre prije službene smrti. Dogodi se da to i ne primijeti, da se nekada poslije nekom zgodom ili nezgodom prisjeti i shvati da je toga i toga dana u tome i tome trenutku, uslijed ovakvih ili onakvih okolnosti, u času nekog pogleda, nekih riječi ili čak sjećanja, umrlo njegovo do tad poznavano ja i da je od njega ostala samo blijedo prisjećanje na sebe poznatog i dragog, ništavno naličje starog bića koje nastavlja disati, govoriti, djelovati, činiti dobro, činiti zlo, čak biti  sretan ponekad, ali isti-željeni više nikada ne. (Teško zamjećujemo te smrti prije smrti drugih.) Dođe li do takove spoznaje poslije, a ne u trenutku tkzv službene smrti, može biti, s jedne strane, isuviše šokantno da bi se prihvatilo, pa se odbija, pruža otpor, traže argumenti da tome nije tako i na koncu odbaci kao suluda slučajna misao, a s druge strane naprosto toliko bolno koliko i prosvjetljujuće, prihvatljivo kao odgovor na ono duboko nezadovoljstvo, ( koje skriva pred svijetom, pred drugima), za koje do tada nije znao otkuda potječe, za ono traženje smisla u sebi  oko sebe u svemu i svačemu ili ravnodušje, neispunjenost i praznina, prepuštanje sivim ili crnim životnim okolnostima što ih pripisujemo sudbini, tome praiskonskom opravdanju za ovo i ono, a  koja eto ne postoji. Često ta neslužbena, ali istinska smrt nastupi u sred mladosti kad životni sokovi najžešće bujaju i kad je radost samog življenja najispunjenija nadom u sutrašnjicu, a svijet se čini otvoren za nas kao da je od postanka čekao da se u njemu pojavimo i bivamo upravo mi. Ipak, možda spoznaja o tome da smo odavno mrtvi najteže pada u kasnoj srednjoj ili poznijoj dobi budeći u nama osjećaj uzaludnosti cijelog dotadašnjeg življenja i dubokog razočaranja zbog kasne spoznaje kako već godinama mi nismo mi. I postaje nam tek tada jasno zašto smo se toliko puta osjećali strancima sami sebi, neželjeni i nevoljeni od samih sebe, pa samim time kao zalutali u život koji živimo ili, drugim riječima, smrt koju živimo strepeći od one službeno-konačne smrti  koja nas čeka.

Standard
Priče

Kletva

Opisujem ljude oko sebe. Po liku, po djelu. U mislima ih seciram, dijelim ih, prosuđujem ih, sudim im. Onako, čisto iz navike kako to većina nas čini.
Mada, opažam nešto u zadnje vrijeme, opažam to sve češće, opažam to sve jače dok hodim ulicama, dok izgovaram riječi, dok ne gledam i gledam, opažam, dakle, kako sam sve manja, sve neprimjetnija, sve otpisanija, sve slabašnija-u ogledalo svoga uma, u ogledalu svoje duše, sve prozirnija, sve tanja. Kao da nestajem. Ali polako. Ne prepoznajem se više, zapravo jedva da se vidim kako prolazi vrijeme, kako prolaze dani, kako godine idu. Sa samom sobom nisam više na ti, nisam ni na čemu.
A ti ljudi, gore spomenuti, kao da sve više rastu, kao da sve više jačaju, čine se odlučni, provode namjere, ispunjavaju svoje snove, ostavljaju one koje treba ostaviti, ohrabruju me onako usput, iz daljine, ti divovi koji sve mogu. U mojim praznim dupljama gdje su se nekad nastanjivale oči. One moje tamne bistre oči koje još pamtim.
Draga, zašto to sebi dopuštaš-ponekad začujem tihi vapaj iz dna svoje duše i nastavljam dopuštati dalje.
Nečija kletva me stigla. Mene koja ne vjerujem u kletve.

 

“We used to believe
In the good old days
We still receive
In little ways
The Things of Kindness
And unsporting brow
Forget and allow”
J.Morrison

Standard
Priče

Za gospodina Ruiza

Jednom će se ponoviti. Ako se već dogodilo prije, ono što je neizbježno jeste da će se ponoviti. Nemojmo se zavaraviti, nije nam do toga da po drugi put ispadnemo naivne budale. Tu statistike nisu od pomoći, zapravo, tu ništa nije od pomoći, jer strah ne pali mostove za sobom, ne zatvara vrata,; strah ostavlja označene puteve, slobodne ulaze bez potrebe za bravom i ključem. U tijelu, umu i duši.

Upravo nakon što ste nakon mukotrpnih noći, mjeseci ili godina, ponovno izgradili povjerenje, (jer nije vam bilo druge, zapravo jeste, ali eto tako je kako je), dovoljan je jedan maleni, sićušni mig koji odskače od uobičajenog da se on istim putem vrati. Teturajući kao mamuran čovjek tek prenut iz polu sna.Kakav jadan, kakav bijedan, kakav prljav i sramotan osjećaj! Dođe vam da se usred tog časa nađete iznenađeni što ste iznenađeni.

A u biti, oduvijek ste znali da će se ponoviti. Što prije priznate time ne poboljšavate ništa, ali vam stvara osjećaj da nešto znate…

EGON! EGOOON!

Ne može se pomaknuti.Zrak kao da se iznenada zgusnuo priklještivši ga na mjestu, ne osjeća svoje disanje, ne čuje zvukove, ni najmanji šum ničega više ne dopire do njega, ništa. Onda najednom čuje da neko doziva to ime, pokušava se prisjetiti otkud mu je poznato, ali se ne može pomaknuti ni prema sjećanju. Ako uopšte postoji, onda je stalo, ako se uopšte kretalo- misli na vrijeme, a potom se i te misli gube i opet jasno čuje tišinu. Nevjerovatno je-pomisli svjestan da trenutno može jedino osluškivati tišinu.

Kako osluškujem tišinu? Tišina je tišina, nema zvuk. Kakva zabluda! Njezin je zvuk posve čujan, mada prigušen, nešto kao, kao…Detonacija!- pomisli i skoro da se oduševi tom usporedbom na čas, ali već naredni trenutak nestade i to.

Ne može se pomaknuti. Osjeća svaki dio tijela, zagledava se, no samo u mislima, sve je na svom mjestu, ali je kao paralizirano. Njegovo tijelo ne može načiniti ni najmanji pokret.

Sad ću trepnuti! Ne mogu trepnut. Oči su mi ukočene kao i cijelo tijelo. Ne mogu ni trepnuti.

Do prije par minuta sve je bilo posve u redu. Večera se odvijala uz neobavezno ćaskanje s njom sve do trenutka kada je to izgovorila. Njegovo prodiranje prvo je osjetio u prsima, onda kao da je skliznuo u trbuh i tu se zgrčio da bi iznenada kroz par neznatnih sekundi poskočio i obuzeo cijelo tijelo.

Ne budi naivna budala! Ako se već jednom dogodilo, ono što je neizbježno jeste da će se ponoviti. Upravo se ponavlja.- razmišljao je postajući polako svjestan da je ono u što gleda zadnji zalogaj hrane na plati ispred njega. Ona ne prestaje pričati, on to zna, ali ne čuje.

Ne može se pomaknuti. Ali napetost jenjava. I počinje se osjećati dobro u tom odavno poznatom unutarnjem mučilištu gdje mu se oduvijek najlakše bilo skloniti.

Djeluješ kao da mi nešto imaš reći. Izgledaš čudno. -prenu ga njezin glas

Prodrla je kroz tišinu. Evo je više ne čujem. -pomisli već sasvim zatočen u sebi

Odjednom nahrupiše zvukovi sa svih strana; kroz otvorene prozore, vrata bez brava, prolaze bez zaštite.

Kakav jadan, kakav bijedan, kakav prljav i sramotan osjećaj! Dragi moj Miguele! Naravno da si ispametovao davanje slobode drugome bez granica da se ne bi našao u mojoj koži, a jednom ću ti to sasuti i u lice.

Ne mogu se pomaknuti. Ako se već dogodilo prije, ono što je neizbježno jeste da će se ponoviti. I evo!

06.09.2015

Standard