Priče

Why do we kill?

Zbog prašine?

Da, prašine. Ništa drugo nije bilo posrijedi. Ta ne možete očekivati da netko normalan ostane pribran pri tolikoj količini prašine,  a da druga strana ne daje niti najmanjeg znaka da je uopće primijetila neku promjenu. Nakupljala se taj cijeli dan. Od jutra do kasnog poslije podneva kada sam konačno morala reagirati. Prvo sam se i ja gradila da je sve u redu, a sva sam se tresla zapravo gazeći po njoj kao po čistome. Nisam niti predbacila ništa. Do poslije podneva nisam, da budem precizna. Jednom sam samo napomenula da je malo zagušljivo.

Mmmmrr, ispustio je nekakav zvuk iz sebe  upravo ručajući kada sam to izgovorila, ručajući usred te nečisti. Izgovarajući to imala sam doista osjećaj da se gušim. Kada više nisam nikako mogla mirovati ustala sam i otvorila prozore i istom poželjela da ga zgrabim za šiju i izbacim kroz te iste prozore i nikada ne vidim više.

Pitate zašto?! Pa vi ste nevjerojatni! Zašto! Zašto! Zašto!

Zato što mi je dosadilo! Razumijete? Dosadilo!!! Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu samo ja, ja, ja! Nitko osim lude mene! Neprekidna borba s njom, protiv nje. Život s njom! Razumijete li što vam govorim? ŽIVOT  S NJOM!!! Sama! Posve sama naspram nje. Nitko drugi nije se obazirao. Jedva da su je zamjećivali. Prolazili su pored nje kao da ne postoji. Gazili po njoj bez osjećaja. Ukratko, bila im je posve nevažna. Ili, preciznije, katkad jako malo važna, a većinu vremena totalno nevažna.

A on je spokojno ručavao nesvjestan usred čega objeduje u taj dan kao i u tolike dane, mjesece i godine prije dok sam ja stiskala zube, drhtala, grizla se u sebi i živčanila izmišljajući svaki put da živčanim iz nekog desetog razloga.

Komunicirati?!Pa za što i koga me smatrate?! Naravno da sam pokušala.  I naišla na zaključak da sam, kako je ono prvo rekao…Lucnuta, da! Zatim, kako smo duže bili zajedno, rekao je-luda. A nakon par  godina počastio me sa –ludačo. Jačina opisa moje osobe rasla je srazmjerno duljini vremena koje smo bivali zajedno.

Da, vrijeđalo me. Dugo vremena. A onda sam se počela povlačiti u sebe sve više. Cijelo to vrijeme do onoga spasonosnoga dana za koji me pitate imala sam osjećaj da idem unatrag, a on da odmiče sve dalje ispred. Sve rjeđe sam mu je spominjala štiteći se tako od pogrdnih uvreda ili ravnodušnosti od kojih ne znam što mi je bilo gore.

Ja cijelo vrijeme i pričam o njoj, a vi mi sad kažete „vratimo se prašini!“ Možda da uši pročistite dame i gospodo?

Dakle, trenutak je nastupio kada je on napokon završio s dokonim prežderavanjem. Nisam više mogla zamisliti da ostane tako kako je bilo do tada.

Pa sada sam opisala kako je bilo! Što želite da još opišem? Ovo zar nije dovoljno? Kažem, nevjerojatni ste!

Najjednostavnije rečeno: ne podnosim prašinu i ne podnosim one koji je podnose ili, kako rekoh, i ne zamjećuju da je tu svuda oko nas i po nama ako se dovoljno ne peremo tijekom dana. A živjeti s osobom kojoj je voda i sapun nužno zlo, to je, to je…Ma to je neopisiva patnja!

U biti, što sam htjela reći…Da, pokušavala sam dočarati taj dan, taj trenutak kad se sve to zbilo, ali, evo, ne ide mi baš pa se nadalje pozivam na šutnju. Vi zamišljajte nastavak i ostatak priče ako ste zainteresirani. Samo zamišljajte.

Da, u pravu ste. Ne znam se izraziti.

April, 2011 god

 

 

Advertisements
Standard
Priče

Mala knjiga mačjeg postanka

Iz knjige mačjeg postanka

Sedmi dan dok se odmarao od stvaranja zapazi Bog da nešto nedostaje i među ljudima i među životinjama, te se zamisli i smisli: stvorit ću stvorenje na sliku i priliku dosade i gnjavaže, da ljudima, a ni životinjama mira ne daje, da se po cijele dane oglašava, tlači sve oko sebe, ne da miran san, te stalno jede i prežderava se, a u najboljim svojim časovima izvrne se na leđa i dokono spava hrčući, ali će biti izuzetno zgodan i lijep, neodoljiv oku, umilan i šarmantan. I Bog stvori mačka i prasnu u smijeh znajući kakve će neprilike praviti svima oko sebe, kako ljudima tako i drugim životinjama. Neka mu bude ime Trubica, reče Bog usput mu stvorivši i družicu te naloži Trubici da joj ime izabere. I Trubica je nazva Blublica i tako sve krenu. Razmnožiše se preko volje, jer im ne bi do toga zbog prevelike lijenosti za parenjem ili bilo kakvog drugog dijela doli izležavanja i prejedanja, doli predosadnog mijaukanja osobito u rane jutarnje sate dok ostali živalj u snu uživa. I vidje Bog da je stvorio iznimno djelo te pomisli da ga nadogradi da bude još izuzetnije. Odredi studenu veljaču da svome veličanstvenom stvorenju udahne malo živosti i da uz to bude još iritantnije, još bezobraznije i dosadnije. Tako se u veljači, na goli očaj ostalog življa, kako ljudi tako životinja, poče razlijegati stravičan mjauk nalik plaču djeteta, zavijanju bure, urlanju čudovišta, te ne prestajaše sve od ponoći do nekih sati dana. Omražen postade taj mjesec kad sna nitko ne mogaše usnuti te tako nastade i prva ljudska psovka: j … im pas mater! Tad opaziše mačke da im dobro ide te se dadoše u preglasno parenje ne samo u veljači već i druge mjesece u godini. A kako je ljudska glupost bezgranična, počeše mačke štovati te im carstvo egipatsko bi zlatno doba bivstvovanja kad bijahu najgoropadniji, a ljudi im se ponizno u dubini svoje gluposti klanjaše čineći im razne počasti kao malim bogovima. Ali i to prodje.

II dio

Kad Bog okrenu leđa rodu ljudskom i mačke padoše u nemilost. Prognaše ih u zabite kutove gradova i sela, malo tko im je pažnje poklanjao, jer svi, od ljudi do ostalih životinja, počeše se sobom baviti te smatrati ta nekad obožavana bića-nižim redom međ ostalim življem. Uskoro od ljudi ista sudbina zadesi i ostale životinje. Dakle, glupost i jad čovjeka uze posvema maha i poče vladati zemljom i vlada do današnjeg dana istrebljujući životinje, nanoseći im bol i smrt, a usput to i sebi počeše činiti i dan danas čine. Ono malo neglupih, nekrvoločnih, čista srca i dalje prepoznaje neprocjenjivost mačaka, to božje iznimno djelo stvoreno u sedmi dan odmaranja od stvaranja.

Standard
Priče

Isplovljavanje

(Za Jon Iturrija)   

Svaki čovjek za života bar jednom umre prije službene smrti. Dogodi se da to i ne primijeti, da se nekada poslije nekom zgodom ili nezgodom prisjeti i shvati da je toga i toga dana u tome i tome trenutku, uslijed ovakvih ili onakvih okolnosti, u času nekog pogleda, nekih riječi ili čak sjećanja, umrlo njegovo do tad poznavano ja i da je od njega ostala samo blijedo prisjećanje na sebe poznatog i dragog, ništavno naličje starog bića koje nastavlja disati, govoriti, djelovati, činiti dobro, činiti zlo, čak biti  sretan ponekad, ali isti-željeni više nikada ne. (Teško zamjećujemo te smrti prije smrti drugih.) Dođe li do takove spoznaje poslije, a ne u trenutku tkzv službene smrti, može biti, s jedne strane, isuviše šokantno da bi se prihvatilo, pa se odbija, pruža otpor, traže argumenti da tome nije tako i na koncu odbaci kao suluda slučajna misao, a s druge strane naprosto toliko bolno koliko i prosvjetljujuće, prihvatljivo kao odgovor na ono duboko nezadovoljstvo, ( koje skriva pred svijetom, pred drugima), za koje do tada nije znao otkuda potječe, za ono traženje smisla u sebi  oko sebe u svemu i svačemu ili ravnodušje, neispunjenost i praznina, prepuštanje sivim ili crnim životnim okolnostima što ih pripisujemo sudbini, tome praiskonskom opravdanju za ovo i ono, a  koja eto ne postoji. Često ta neslužbena, ali istinska smrt nastupi u sred mladosti kad životni sokovi najžešće bujaju i kad je radost samog življenja najispunjenija nadom u sutrašnjicu, a svijet se čini otvoren za nas kao da je od postanka čekao da se u njemu pojavimo i bivamo upravo mi. Ipak, možda spoznaja o tome da smo odavno mrtvi najteže pada u kasnoj srednjoj ili poznijoj dobi budeći u nama osjećaj uzaludnosti cijelog dotadašnjeg življenja i dubokog razočaranja zbog kasne spoznaje kako već godinama mi nismo mi. I postaje nam tek tada jasno zašto smo se toliko puta osjećali strancima sami sebi, neželjeni i nevoljeni od samih sebe, pa samim time kao zalutali u život koji živimo ili, drugim riječima, smrt koju živimo strepeći od one službeno-konačne smrti  koja nas čeka.

Standard
Uncategorized

Na rubu

Nekada sam čitala sve što mi dođe pod ruku. S vremenom, počela sam “silom” dočitavati romane i koji su mi bili dosadni, eto, da završim čitanje. Zatim je došao period da bi, ako mi se ne dopada ono što čitam, ostavljala nakon tridesetak stranica. Konačno sam u periodu da nakon desetak stranica odlučim da li vrijedi ići dalje s čitanjem.
Jer sve više je priča davno ispričanih, varijacija na iste teme i sve više piše ko god stigne i to se, avaj, naziva književnošću. Kada tražim šta čitati dočekuju me redovno teme: trileri puni bolesnog nasilja, obiteljske sage, ljubavni romani, ratni romani, autobiografije ili…Ili ciljane teme na aktuelna zbivanja u društvu. Ciljane u smislu da se roman proda. Imam viziju mnogih današnjih pisaca, (osobito iz Amerike), kako povraćaju na papir već ispisano, izrečeno, odsmišljeno, provareno.
T.S.Eliot je još prije mnogo godina izjavio da je roman prevaziđena forma i s tom izjavom je zapravo obuhvatio više činjenica nego što se to na prvu čini.
Gdje je nestala originalnost? Nije nestala. ali se ne vidi od trash-fake skribomanije kojom smo okruženi sa svih strana. Prvi puta kada sam čula za radionice pisanja skoro mi je pozlilo. Dobro, kako neko može NAUČITI PISATI??? Ili, da postavim bolje pitanje, kako neko može NAUČITI TALENT? Što je najgore, čak su i neki poznati pisci išli na te tečajeve…Šta li uopšte znači poznati? Aha, sjetila sam se!
I onda izjava koja se pripisuje čas Edisonu čas Einsteinu, a toje da je talenat 1 % a rad 99 %. Možda za izmišljanje sijalice i fantazije o teoriji relativnosti.
Zatim sinoć naletim na neki blog u kojem vlasnica istog velikim slovima ističe da je pisanje zanat.
KILL ME!!!
Ne mogu više!

Standard
Uncategorized

Bez naslova

 

person-in-cat-mask-sitting_23-2147694962

Ne rekoh li ti da se u slobodno vrijeme bavim pretjerivanjima?
A inače je sve moje vrijeme oslobođeno. Tako, dakle, mislim, je l’ …Sve je sasvim jasno.
A ti?
Ja? Ja se opterećujem povlačenjem, izbjegavanjem; napadnem za kratko, zatim se u bijeg dam

Standard
Uncategorized

PA DA ZAVRŠIMO S OVIM!

 

p.s. Ovo nije književnost, valjda je očito. Ali bi mogla biti. Možda ipak jeste.

Kad mi je jednom ta ideja došla na um više je nisam mogla izbiti iz glave. “Trebala sam je odavno promatrati. Trebala sam to još onda, prije par godina učiniti”- stalno sam razmišljala pretresajući manično oglasnike dok nisam pronašla odgovarajući položaj stana. Prozori su gledali direktno u susjednu zgradu preko puta ulice-na njezin brlog, na nju. Dolazila bi rano jutrom, otvarala dućan i odmah se s šalicom nečega i cigaretom smještala za pult. Kroz ostakljeni izlog mogla sam pratiti svaki njezin pokret, gestu, hod od pulta do polica, pa natrag, dalekozorom približiti lice, ali riječi koje je izmjenjivala s mušterijama nisam mogla čuti, to mi je nedostajalo-glas. Tek kroz oko mjesec dana kasnije odlučila sam nazvati. Javio se prostački, piskutav ženski glas na što sam odmah prekinula vezu. Proučavala sam pažljivo crte njezinog lica, oči, kosu, način na koji korača uspoređujući…Djelovala je veselo, prpošno među svom tom klijentelom, nasmijana, razgovorljiva, djelovala je sretno. Sve tjeskobnija iz dana u dan polako sam priznavala sebi da izgleda mnogo bolje od mene, da je cijela ljepša od mene  da je to bio jedan od razloga koji su presudili da se ono dogodi. I da to ničim ne mogu promijeniti; stala bih često nakon što bi joj se dugo kroz dvogledom zagledala u lice, pred ogledalo i gledala u njoj svaki put sve neprivlačniju spodobu. Zagledala sam u samu sebe prepoznajući povučenu, mirnu, nimalo zabavnu osobu kakva sam bila. Ili sam tako vjerovala Jesam li i sada, pitam se i ne znam.. Da, da, naravno, još jedan od razloga koji su presudili da se ono dogodi. Tako to ide dok se pričaju priče o unutarnjoj kvaliteti i prolaznosti ljepote pri čemu nitko ne spominje da i unutarnja kvaliteta uvene kad tad, kao i izgled. Patnja je bila moj jedini saučesnik u tom pustom stanu i kroz prozore je saučesnički gledala i mislila što i ja. Ne sjećam se kad sam pustila. Možda onda kada sam shvatila da će me ubiti strah.

Završeno.

Ako ima gramatičkih greški, to znači-brzo će kolači!

Standard