Priče

Why do we kill?

Zbog prašine?

Da, prašine. Ništa drugo nije bilo posrijedi. Ta ne možete očekivati da netko normalan ostane pribran pri tolikoj količini prašine,  a da druga strana ne daje niti najmanjeg znaka da je uopće primijetila neku promjenu. Nakupljala se taj cijeli dan. Od jutra do kasnog poslije podneva kada sam konačno morala reagirati. Prvo sam se i ja gradila da je sve u redu, a sva sam se tresla zapravo gazeći po njoj kao po čistome. Nisam niti predbacila ništa. Do poslije podneva nisam, da budem precizna. Jednom sam samo napomenula da je malo zagušljivo.

Mmmmrr, ispustio je nekakav zvuk iz sebe  upravo ručajući kada sam to izgovorila, ručajući usred te nečisti. Izgovarajući to imala sam doista osjećaj da se gušim. Kada više nisam nikako mogla mirovati ustala sam i otvorila prozore i istom poželjela da ga zgrabim za šiju i izbacim kroz te iste prozore i nikada ne vidim više.

Pitate zašto?! Pa vi ste nevjerojatni! Zašto! Zašto! Zašto!

Zato što mi je dosadilo! Razumijete? Dosadilo!!! Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu samo ja, ja, ja! Nitko osim lude mene! Neprekidna borba s njom, protiv nje. Život s njom! Razumijete li što vam govorim? ŽIVOT  S NJOM!!! Sama! Posve sama naspram nje. Nitko drugi nije se obazirao. Jedva da su je zamjećivali. Prolazili su pored nje kao da ne postoji. Gazili po njoj bez osjećaja. Ukratko, bila im je posve nevažna. Ili, preciznije, katkad jako malo važna, a većinu vremena totalno nevažna.

A on je spokojno ručavao nesvjestan usred čega objeduje u taj dan kao i u tolike dane, mjesece i godine prije dok sam ja stiskala zube, drhtala, grizla se u sebi i živčanila izmišljajući svaki put da živčanim iz nekog desetog razloga.

Komunicirati?!Pa za što i koga me smatrate?! Naravno da sam pokušala.  I naišla na zaključak da sam, kako je ono prvo rekao…Lucnuta, da! Zatim, kako smo duže bili zajedno, rekao je-luda. A nakon par  godina počastio me sa –ludačo. Jačina opisa moje osobe rasla je srazmjerno duljini vremena koje smo bivali zajedno.

Da, vrijeđalo me. Dugo vremena. A onda sam se počela povlačiti u sebe sve više. Cijelo to vrijeme do onoga spasonosnoga dana za koji me pitate imala sam osjećaj da idem unatrag, a on da odmiče sve dalje ispred. Sve rjeđe sam mu je spominjala štiteći se tako od pogrdnih uvreda ili ravnodušnosti od kojih ne znam što mi je bilo gore.

Ja cijelo vrijeme i pričam o njoj, a vi mi sad kažete „vratimo se prašini!“ Možda da uši pročistite dame i gospodo?

Dakle, trenutak je nastupio kada je on napokon završio s dokonim prežderavanjem. Nisam više mogla zamisliti da ostane tako kako je bilo do tada.

Pa sada sam opisala kako je bilo! Što želite da još opišem? Ovo zar nije dovoljno? Kažem, nevjerojatni ste!

Najjednostavnije rečeno: ne podnosim prašinu i ne podnosim one koji je podnose ili, kako rekoh, i ne zamjećuju da je tu svuda oko nas i po nama ako se dovoljno ne peremo tijekom dana. A živjeti s osobom kojoj je voda i sapun nužno zlo, to je, to je…Ma to je neopisiva patnja!

U biti, što sam htjela reći…Da, pokušavala sam dočarati taj dan, taj trenutak kad se sve to zbilo, ali, evo, ne ide mi baš pa se nadalje pozivam na šutnju. Vi zamišljajte nastavak i ostatak priče ako ste zainteresirani. Samo zamišljajte.

Da, u pravu ste. Ne znam se izraziti.

April, 2011 god

 

 

Advertisements
Standard

6 thoughts on “Why do we kill?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.