Uncategorized

Razmišljaji

Zašto uvijek kad je tebi dobro ja prestajem postojati? To se od početka pitam. Da li je u pitanju sebičnost pred kojom se u plamenu strasti zatvaralo oči? Je li greška u meni, u tebi ili tu nema nikakve greške već je jednostavno u pitanju stara priča: s prestankom fizičke strasti , (a strast je žalosno kratkog vijeka), ona jaka ljubav se može dugo održati, ali kad tad jedan ptić počne bježati iz gnijezda. Jesmo li doista prokleti tako da nas je neka nepoznata sila osudila da nikada ne iskusimo trajnu sreću? Da uvijek tražimo više, bolje, da nam ono svakodnevno, što nam je na dohvat ruke kad tad dosadi i tako počne kraj. Počinju nas održavati u zajedništvu interesi, navika, u krajnjem slučaju, a i najgorem-ovisnosti jednog o drugome koje, uz put budi rečeno, nemaju veze s ljubavlju. Na koncu, najcrnji scenarij je ona pomisao da je ljubav izmišljaj, da je isfantazirana, da postoji samo tjelesna strast, a kako ne možemo da se pomirimo s njezinim nestankom, izmislili smo ljubav. Mislim na partnersku ljubav. Počinje onako podmuklo neprimjetno: polako se smanjuje strast, zatim sve rjeđe ono “volim te” koje se na početku izgovaralo svako malo, zatim lagane netrpeljivosti jednog naspram drugoga koje se uspješno prikrivaju, a ponekad direktno pokazuju. U najboljem slučaju, zadržava se ona međusobna nježnost koja u prijevodu znači.draga si mi/drag si mi. A zatim želja da se bude negdje drugdje, s nekim drugim, samo što manje jedno uz drugo, što manje. Odjednom je svugdje ljepše više nego u vlastitom domu. Međutim, ono što je najteže kad do toga dođe jeste priznati samome sebi da je došlo vrijeme kraja.

Nekima to, istina, ide lakše, dok se drugi razapinju sami u sebi u nemogućnosti da se pomire s onim što je odavno postalo očevidno; smišljaju se razlozi za nastavak, prikupljaju argumenti, živi se od sjećanja na najljepše dane, hoće se nastaviti na račun stare slave. Neki ljudi, a izgleda da su u većini, jednostavno ne mogu podnijeti da budu ostavljeni, pa čak ni da oni ostave nekoga. Ipak, toliko je njih koji otrpe tu prvu krizu, drugu, treću i ostanu zajedno vezani navikom, ovisnošću, interesom ili “dragošću” u uvjerenju da je to ljubav. Gledajte, možda to i jeste ljubav na kraju krajeva.

Što pri svemu tome zaboravljamo? Uvijek i zanavijek.

Zaboravljamo da iako nađemo novog partnera/partnericu da će se ponoviti isto identičnim redom. Zaljubljenost, strast, prolazak strasti, možda ljubav…I kraj. Koliko nas samo život provodi tako, upadajući iz veze u vezu i svaki put misleći “ovo je ono pravo, to je to, nikad nisam ovako volio/voljela! Pa opet iz početka.

Sve ovo se ne odnosi na one koji zaglave s osobama koje ih ne šljive ni 1%. One opsesivne koji svoju opsjednutost nekom osobom nazivaju ljubavlju.

Kao da nismo monogamni, zar ne?

Perem ruke od ovih “razmišljaja”

Advertisements
Standard

3 thoughts on “Razmišljaji

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.