Priče

Kletva

Opisujem ljude oko sebe. Po liku, po djelu. U mislima ih seciram, dijelim ih, prosuđujem ih, sudim im. Onako, čisto iz navike kako to većina nas čini.
Mada, opažam nešto u zadnje vrijeme, opažam to sve češće, opažam to sve jače dok hodim ulicama, dok izgovaram riječi, dok ne gledam i gledam, opažam, dakle, kako sam sve manja, sve neprimjetnija, sve otpisanija, sve slabašnija-u ogledalo svoga uma, u ogledalu svoje duše, sve prozirnija, sve tanja. Kao da nestajem. Ali polako. Ne prepoznajem se više, zapravo jedva da se vidim kako prolazi vrijeme, kako prolaze dani, kako godine idu. Sa samom sobom nisam više na ti, nisam ni na čemu.
A ti ljudi, gore spomenuti, kao da sve više rastu, kao da sve više jačaju, čine se odlučni, provode namjere, ispunjavaju svoje snove, ostavljaju one koje treba ostaviti, ohrabruju me onako usput, iz daljine, ti divovi koji sve mogu. U mojim praznim dupljama gdje su se nekad nastanjivale oči. One moje tamne bistre oči koje još pamtim.
Draga, zašto to sebi dopuštaš-ponekad začujem tihi vapaj iz dna svoje duše i nastavljam dopuštati dalje.
Nečija kletva me stigla. Mene koja ne vjerujem u kletve.

 

“We used to believe
In the good old days
We still receive
In little ways
The Things of Kindness
And unsporting brow
Forget and allow”
J.Morrison

Advertisements
Standard

One thought on “Kletva

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.