Priče

Za gospodina Ruiza

Jednom će se ponoviti. Ako se već dogodilo prije, ono što je neizbježno jeste da će se ponoviti. Nemojmo se zavaraviti, nije nam do toga da po drugi put ispadnemo naivne budale. Tu statistike nisu od pomoći, zapravo, tu ništa nije od pomoći, jer strah ne pali mostove za sobom, ne zatvara vrata,; strah ostavlja označene puteve, slobodne ulaze bez potrebe za bravom i ključem. U tijelu, umu i duši.

Upravo nakon što ste nakon mukotrpnih noći, mjeseci ili godina, ponovno izgradili povjerenje, (jer nije vam bilo druge, zapravo jeste, ali eto tako je kako je), dovoljan je jedan maleni, sićušni mig koji odskače od uobičajenog da se on istim putem vrati. Teturajući kao mamuran čovjek tek prenut iz polu sna.Kakav jadan, kakav bijedan, kakav prljav i sramotan osjećaj! Dođe vam da se usred tog časa nađete iznenađeni što ste iznenađeni.

A u biti, oduvijek ste znali da će se ponoviti. Što prije priznate time ne poboljšavate ništa, ali vam stvara osjećaj da nešto znate…

EGON! EGOOON!

Ne može se pomaknuti.Zrak kao da se iznenada zgusnuo priklještivši ga na mjestu, ne osjeća svoje disanje, ne čuje zvukove, ni najmanji šum ničega više ne dopire do njega, ništa. Onda najednom čuje da neko doziva to ime, pokušava se prisjetiti otkud mu je poznato, ali se ne može pomaknuti ni prema sjećanju. Ako uopšte postoji, onda je stalo, ako se uopšte kretalo- misli na vrijeme, a potom se i te misli gube i opet jasno čuje tišinu. Nevjerovatno je-pomisli svjestan da trenutno može jedino osluškivati tišinu.

Kako osluškujem tišinu? Tišina je tišina, nema zvuk. Kakva zabluda! Njezin je zvuk posve čujan, mada prigušen, nešto kao, kao…Detonacija!- pomisli i skoro da se oduševi tom usporedbom na čas, ali već naredni trenutak nestade i to.

Ne može se pomaknuti. Osjeća svaki dio tijela, zagledava se, no samo u mislima, sve je na svom mjestu, ali je kao paralizirano. Njegovo tijelo ne može načiniti ni najmanji pokret.

Sad ću trepnuti! Ne mogu trepnut. Oči su mi ukočene kao i cijelo tijelo. Ne mogu ni trepnuti.

Do prije par minuta sve je bilo posve u redu. Večera se odvijala uz neobavezno ćaskanje s njom sve do trenutka kada je to izgovorila. Njegovo prodiranje prvo je osjetio u prsima, onda kao da je skliznuo u trbuh i tu se zgrčio da bi iznenada kroz par neznatnih sekundi poskočio i obuzeo cijelo tijelo.

Ne budi naivna budala! Ako se već jednom dogodilo, ono što je neizbježno jeste da će se ponoviti. Upravo se ponavlja.- razmišljao je postajući polako svjestan da je ono u što gleda zadnji zalogaj hrane na plati ispred njega. Ona ne prestaje pričati, on to zna, ali ne čuje.

Ne može se pomaknuti. Ali napetost jenjava. I počinje se osjećati dobro u tom odavno poznatom unutarnjem mučilištu gdje mu se oduvijek najlakše bilo skloniti.

Djeluješ kao da mi nešto imaš reći. Izgledaš čudno. -prenu ga njezin glas

Prodrla je kroz tišinu. Evo je više ne čujem. -pomisli već sasvim zatočen u sebi

Odjednom nahrupiše zvukovi sa svih strana; kroz otvorene prozore, vrata bez brava, prolaze bez zaštite.

Kakav jadan, kakav bijedan, kakav prljav i sramotan osjećaj! Dragi moj Miguele! Naravno da si ispametovao davanje slobode drugome bez granica da se ne bi našao u mojoj koži, a jednom ću ti to sasuti i u lice.

Ne mogu se pomaknuti. Ako se već dogodilo prije, ono što je neizbježno jeste da će se ponoviti. I evo!

06.09.2015

Advertisements
Standard

One thought on “Za gospodina Ruiza

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.