Uncategorized

Izmedju zamisli i kreacije

„…između zamisli i kreacije pada sjena.“
Zaista, činjenica je da se za pisanje nikada nisam trudila. Nije mi jasno. Nije mi jasno kako nemam volje i kako je nikada nisam imala
da sjednem i pišem osim kada je u pitanju čista inspiracija; tada to obavim, baš tako-obavim, dakle, po treći put,obavim to, napišem,
oduševljena i oslobođena malo tokom pisanja, a više po završetku. Takva sam u svemu.
Jel možda poezija moj pravi izraz; tamo gdje sve stane u malo riječi. Poezija od koje sam se davno odmakla u smislu da je ne čitam više, da je odavno,
vec više od deceniju smatram nečim manje važnim, nečim nedovoljnim gledano na njezinu popularnost naravno, ili, nepopularnost u biti.
 Pišem je još uvijek, ali to ne negira da sam
zavedena, kao i ostali, trendom.
Jel to to?  Ostaje pitanje, koliko je na stvari
lijenost, a koliko u igri to da ja zapravo i ne volim pisati…?Jer svaki put kada sjednem i pišem tu je ista nervoza, ista nevoljnost, ista želja da prestanem što prije…
Usrećuje me razmišljanje o tome kako ću pisati, o tome da meditiram o temama koje bi me zaokupile i slično.Ne mogu da s vremena na vrijeme ne napišem nešto, to je moja
potreba, nasušna potreba za detoksikacijom ili, s druge strane, za izražavanjem opijenosti nečim, nekim. Jesam li pisanje stavila pod obavezu, a čim nešto ide pod obaveza
i odgovornost, ja nemam ni želje ni volje činiti ništa i ne činim. Samo spontanost i  nadahnuće kod mene uspijeva.
Šta me zapravo zabrinjava?
Neiskorišteni potencijal, dar od kojeg malo ploda crpim… To. Ulagati trud, dovesti u red, organizirati se, biti u kontinuitetu…
Nikad nisam znala, nikad nisam uspijevala-zato sto nisam
ni pokušavala. Zato što mi se ne da pokušavati. Zato što me obuzima nervoza od od truda, organizacije i kontinuiteta.
Očito sam konačno izložila sebe samoj sebi, nakon godina premišljanja zašto i kako…Evo!
Stvar je jednostavna: ostati na ovome te tu i tamo nastaviti pisati ili se okušati u nepoznatim područjima kao što su trud i kontinuitet.
No evo razmišljam kako smrt zatvori za nama vrata i naša djela prestaju biti važna na ovome svijetu za koji još uvijek jedino znamo.
Jel to nihilizam? Mislima o  smrti pribjegavanje kao gore navedenog izbjegavanje?Pitanje tipa:“ Što jedan Eliot, Woolf ili Stein ili Camus imaju od toga
što se njihovo djelo cijeni i živi?“ Koji bi smislen odgovor bio? Ostaju živjeti i nakon smrti…Dali su nam mnogo…Temelj su na kojem nastavljamo dalje…
Da, samo pitanje gubi smisao, obzirom da se nema što imati ili  nemati nakon smrti; djelo jednostavno preživi, a smrt je i s djelom i bez njega prisutna. I sad se vraćam
 opet na ono što je izgleda sastavni dio mene, a to je da ne volim trud jer ga vežem za nešto što nije lijepo, nešto što je, kako i sama riječ govori-trud-muka kad u njemu nema zadovoljstva
ni  ambicije. A ambicija i ja ne govorimo istim jezikom. Naravno, sve je stvar gledanja, jer ima i onih koji uživaju u znoju lica svoga, a opet i onih koji
su ovisni o trudu, napornom radu, kako god, a i onih, a tih je nekako najviše, koji će tvrditi da bez truda nema uspjeha, što nije točno za sve ljude, u biti, ništa nije točno za sve ljude.
Napokon, budimo realni  te ponovimo: sve je stvar gledanja, dakle, individualna stvar.
Rezime:
 Ne čini  ono u čemu ne nalaziš zadovoljstvo. A ko baš nije stvar moranja.Čini  ono što te ispunjava i raduje, u čemu uživaš dok radiš, dakle, uživaj.
 Ne čini ništa sada zbog poslije; čini sada zbog sada.
„…jer tvoje je kraljevstvo“
Advertisements
Standard

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.