Pair i olovka

Još se ne mirim s tim da je prošlo vrijeme papira i olovke. Koliko god da dugo dnevno sjedim za komjuterom, još uvijek
često žalim što više nemam niti strpljenja,a niti volje pisati ručno olovkom na papire, u rokovnike, blokiće, teke,
u čemu sam nekada posebno uživala. I dalje me zna obradovati lijepa olovka ili rokovnik, kao i odlazak u knjižaru i razgledanje tih stvarčica.
Komjuter ih je potisnuo, (a prethodno pisaći stroj), i činjenica je da uživam pisati na tastaturi ma koliko da me hvata čežnja za svim time što lagano odlazi u prošlost. S druge strane, još titra nada da će papir i olovka zauvijek biti negdje tu bez obzira na sav “napredak” tehnologije.

Rodmell

Rodmell. U nekoj blagoj jesenjoj noći poput ove.
Večeras razmisljam o gospođi Woolf. Idući Frankopanskom odjednom sam pomislila na nju. Nagnao me miris jeseni u zraku. Iznenadna lakoća postojanja dok sam koračala prema mjestu na koje ne želim ići. Njezina soba. Glasovi i zvuci. Njezina pera i tintarice. Zgužvani razbacni papiri sa razlomljenim i odbačenim mislima.
I miris jeseni što joj ispunjava sobu u nekoj dalekoj jesenjoj noći.

opis slike

Minut do dvanaest

Da li je blog mjesto za objavljivanje književnih uradaka? Naravno da jeste…Bili oni dobri ili ne. Meni osobno jako je dosadno čitati iste sa
ekrana. Opažam kako me isto grize savjest zbog nepisanja općenito što se više posvećujem pisanju bloga.
Kao da sam pronašla lakši put na neki način, dakle,pišem nešto, nije važno što, ali evo ja opet pišem…A zapravo ne pišem, a pišem…
Kako god, najvažnije je osjećati se dobro.Bit je osjetiti ispuštanje otrova(…), jer se on u blago od riječi pretvara. Nagomilane misli, preopterećenost emocijama zbog ideja za pisanje koje niču u skoro svakoj situaciji
u kojoj sam, znači da je minut do dvanaest.

Bez cilja

Nikada ne znam kuda me priča vodi. Ne znam joj niti sredinu niti kraj. Uvijek je tu početak, prva rečenica, nekakva zamagljena misao. Tako krenem.Poslije kako bude.
Ne mogu se zamisliti sa gotovom pričom u glavi. Osobito sa zadanom temom.I to je moja sloboda. Mogu krenuti kamo hoću kada hoću i osjećati se slobodnom da gradim.
Svaki plan, svaka zacrtana ideja koju treba sprovesti u cjelovito djelo bila bi teret, opterećenje, sputavanje, bilo bi nešto loše i …ništa na koncu.
Ovako sam ja gospodar.